Konferencija o Siriji, Ženeva II, upravo je u tijeku i nitko ne može reći kakve bi rezultate mogla polučiti, obzirom na nepomirljive stavove obje strane, ali i izostanak Irana, te još nekih zemalja koje su svakako trebale biti prisutne u švicarskom gradu Montreuxu, gdje se konferencija i održava. Pitanje koje se nameće samo po sebi jest: kakve veze imaju Indonezija, Japan, Norveška ili Luxembourg s krizom u Siriji, inače zemlje koje sudjeluju u radu konferencije, a Iran ne. Prema popisu uzvanika, još jedna bliskoistočna zemlja nije poslala svoje predstavnike na Ženevu II, a to je Izrael koji se uz SAD, Saudijsku Arabiju i Katar "iz ideoloških razloga oštro protivio sudjelovanju iranske delegacije".
Za Izrael, čiju je hegemonističku politiku u regiji teško opravdati, ipak se mora priznati da je sa svojih nekoliko desetaka ili nekoliko stotina nuklearnih bojevih glava (ovisno o izvorima) regionalna sila, te da desetljećima uvjetuje odluke Washingtona, Bruxellesa, a vrlo lako moguće i regionalnih "neprijatelja" poput Saudijske Arabije i Katara, koje smo upravo spomenuli.
Protekle tri godine je židovska država često pomagala sirijskim pobunjenicima, pružala im liječničku pomoć, ustupala vojnu opremu (poput terenskih automobila i sl. koji su pronađeni u Al Qussayru), a prema nekim izvješćima od njih je dobivala koordinate za svoje zračne udare "protiv sirijskih tvornica i konvoja koje su slale oružje Hezbollahu", da bi se sada, za vrijeme održavanja konferencije Ženeva II, vlada i ministarstvo obrane u Tel Avivu odlučili na korak kojim praktično žele dati do znanja kako priznaju vladu Bashara Al Assada u Damasku i kako nikako ne misle ugroziti sirijsku južnu granicu, što su mnogi u pobunjeničkim redovima priželjkivali, jer bi se time smanjio pritisak na sjeverna područja i bojište u blizini Damaska i od nedavno u planinama Qalamouna.
Politički analitičar i dopisnik Al Monitora iz Izraela, Ben Caspit, samo dan prije početka konferencije u Montreuxu iz Izraela javlja "kako će svi reflektori biti upereni u Švicarsku, a budućnost Sirije se može vidjeti na Golanskoj visoravni, gdje će se 36. Ga`ash Divizija Izraelskih obrambenih snaga (IDF) u nekoliko slijedećih tjedana rasformirati, a njeni pripadnici premjestiti u novu bazu".
"36. Ga`ash Divizija je inače elitna i visoko obučena oklopna divizija i jedna od najstarijih, oformljena davne 1954., samo šest godina nakon nastanka izraelske države. Njeno povlačenje s Golanske visoravni se odvija u tišini i bez medijske pompe, a divizija napušta položaj na kojem je bila od 1971. i to sa samo jednom zadaćom sve ove 43 godine, a to je nadgledanje sirijskog teritorija. Cjelokupna vojna doktrina i obuka ove izraelske postrojbe su bili usmjereni na eventualni vojni sukob sa Sirijom", piše Ben Caspit.
Kada se u Izraelu spomene naziv te divizije, njeno ime je sinonim za Golansku visoravan i Siriju koja je jedini razlog njenog postojanja. Onoga trenutke kada se elitna 36. divizija IDF-a premjesti na drugi položaj, zamijeniti će je regionalna brigada čija će jedina zadaća biti operacije takozvanog "niskog intenziteta", odnosno nadgledanje i održavanje sigurnosti granice. Kako se radi o vojnim jedinicama koje nisu prošle obuku za velike vojne sukobe, zapravo ih se može usporediti s jedinicama koje su postavljene na granici s Jordanom ili Egiptom. Njihova primarna obuka je usmjerena na uobičajenu graničnu kontrolu, identificiranje ilegalnih pokušaja prelaska granice, rješavanje sigurnosnih pitanja "niskog intenziteta" i obrane isključivo u slučaju izravnog napada, stoga sa sigurnošću možemo tvrditi da se radi o zaokretu u odnosu židovske države prema Siriji ili bar jasnoj poruci vladi u Damasku.
Osim toga, 13. siječnja je izraelska vlada odlučila uložiti preko 100 milijuna dolara u poljoprivredu na okupiranom dijelu Golanske visoravni, što s druge strane znači da tamo ne želi nikakve vojne aktivnosti i takva se odluka podudara sa zamjenom ofenzivnih postrojbi onima "niskog intenziteta".
Tri godine nakon izbijanja rata u Siriji strateška situacija se radikalno promijenila, a kako je Sirija još 2012. povukla svoje oklopne jedinice s Golana, više ne predstavlja vojnu prijetnju i Izrael konačno shvaća realnost i povlači svoju elitnu diviziju. To se moglo naslutiti već početkom prosinca 2013. kada je jastreb Knesseta i izraelske vlade, ministar vanjskih poslova, Avigdor Lieberman, "pozdravio sporazum sa Sirijom koja za Izrael više ne predstavlja prijetnju", što je za izraelskog ministra vanjskih poslova prilično neuobičajena retorika.
U židovskoj državi nisu uvijek složni po pitanju Sirije, ali na užoj sjednici sigurnosnog kabineta izraelske vlade nitko nije govorio o svrgavanju Assada, osim što je, kako prenosi Jerusalem Post, , ministar financija Yair Lapid predložio "da treba iskoristiti loš imidž Sirije i od međunarodne zajednice tražiti da prizna izraelski suverenitet na Golanskoj visoravni". Lapidov ured nije htio potvrditi ni demantirati njegovu izjavu, no izvor Jerusalem Posta je potvrdio te navode, ali i da je Yair Lapid bio ogorčen na Johna Kerrya "jer Izrael prisiljava na ustupke Palestincima", a koji su to ustupci, to nitko ne zna. Njegov prijedlog je odbilo i ministarstvo obrane čiji se drugi čovjek, zamjenik ministra Danny Danon, oštro usprotivio Lapidovom prijedlogu.
Govoreći o Golanskoj visoravni, vojno-politički analitičar Ben Caspit piše "kako je su u posljednjih desetak godina izraelske oružane snage znatno smanjile broj tenkova, ali su zato novi koje posjeduje znatno bolje opremljeni. Broj topničkih bitnica je također smanjen, ali istovremeno raste broj jedinica naoružanih lakim naoružanjem za protuterorističko djelovanje".
IDF je promijenio strategiju i opremio se lakim i brzim vozilima zbog efikasnije mobilnosti. No, iako brojne postrojbe djeluju u sklopu "operacija niskog intenziteta", ne treba ih podcjenjivati, jer sjetimo se kako je upravo IDF prošao 2006. kada je podcijenio i upustio se u ratnu avanturu protiv Hezbollaha u Libanonu.
Vlada u Tel Avivu tvrdi kako arapske zemlje koje žele propast Izraela nisu nestale i još uvijek predstavljaju prijetnju, a tu su i brojne terorističke organizacije i borci globalnog džihada opremljeni desecima tisuća ručnih bacača i projektila, spremni na ubijanje, ali i da budu ubijeni. Ovu tvrdnju treba uzeti s rezervom, budući da islamističke ekstremističke skupine godinama urlaju protiv "cionističkog neprijatelja" i upućuju slične poruke koje se mogu čuti od strane propovjednika kao što je imam NATO saveza, Yusuf al-Qaradawi, ali Izrael je desetljećima potpuno siguran od napada islamističkih militanata koji su svu svoju ubojitu moć okrenuli protiv svoje "subraće" u Iraku, Siriji, Libanonu, Libiji i drugim zemljama.
Sve upućuje na razmišljanje da Izrael konstatira da je Bashar Al-Assad jači nego što je bio na početku pobune, kada su izraelski dužnosnici procijenili "kako su Assadu dani odbrojani".
Tadašnji ministar obrane Izraela, Ehud Barak, ide još dalje i u veljači 2012. izjavljuje "kako je Assadu preostalo tek nekoliko tjedana".
Ehud Barak je prošlost, što se za Bashara Al-Assada nikako ne može reći. Barak, koji je do ožujka 2013. obnašao dužnost izraelskog ministra obrane, sada je savjetnik stranim i izraelskim kompanijama glede osjetljivih regionalnih pitanja, a sirijski predsjednik ima sve izglede da na toj dužnosti i ostane.
U početku sirijske pobune je samo šačica ljudi u Izraelu mislila da će to biti moguće. Jedan od njih je profesor Eyal Zisser, stručnjak za odnose sa Sirijom i sirijske poslove sa Sveučilišta u Tel Avivu, koji je od samog početka procijenio "kako će rat trajati godinama i odbijao se kladiti na pobjednika". Bashar Al Assad je, po mišljenju profesora Zissera koje je iznio stručnoj analizi za The Middle East Forum, "uspio napraviti rijedak i vrlo zapanjujući preokret".
Izraelski ministar vanjskih poslova, Avigdar Liberman nedavno izjavljuje da "kada je u pitanju Sirija, Amerika i Rusija nemaju jednako mišljenje o sirijskom predsjedniku Basharu Al-Assadu i njegovoj sudbini", no, sudeći po posljednjim izjavama i odlukama izraelske vlade, Izrael kao da se priklonio ruskom stajalištu po pitanju sirijskog predsjednika. Podsjetimo još jednom na nešto u čemu se slažu svi vojni analitičari diljem svijeta: dovoljno je bio da Izrael u protekle tri godine odabere trenutak i na Golansku visoravan pošalje oklopne brigade, pješaštvo s pratećom logistikom i u tom bi slučaju Assad morao premjestiti dobar dio vojnog potencijala na jug zemlje, što bi znatno poremetilo odnos snaga u samoj Siriji.
Nakon odluke o sirijskom kemijskom arsenalu i Izrael "pozdravlja sporazum sa Sirijom i odluku da Damask preda svoje kemijsko oružje i uništi infrastrukturu za njegovu proizvodnju", o čemu se vjerojatno razgovaralo u Moskvi tijekom Netanyahuovih posjeta Vladimiru Putinu. Izraelski premijer je takvo stajalište potvrdio u studenom prošle godine kada je, kako piše RT, ruskom predsjedniku "preporučio da problem iranskog nuklearnog programa riješi na isti način kao što je to uspio sa sirijskim kemijskim oružjem; na miran i diplomatski način".
Predajući kemijsko oružje, Assad je učinio "potez života", a izraelski eksperti za obranu su to objasnili šahovskim rječnikom: "Assad je žrtvovao topa, ali je sačuvao kraljicu i ojačao kralja".
Wall Street Journal 14. siječnja navodi kako su dužnosnici zapadnih obavještajnih službi posjetili Damask i "razgovarali o koordinaciji" sa svojim sirijskim kolegama. Razlog tom posjetu je navodna zabrinutost zapada zbog rastućeg broja terorista i džihadista iz Europe i drugih dijelova svijeta koji dolaze u Siriju ratovati protiv Assada. Čini se kako nije samo Izrael promijenio retoriku, nego i zapad sada čini isto, što je nevjerojatan preokret. Ukoliko se taj trend nastavi, Assad bi mogao obnoviti najvažnije stavke koje bi mu dale legitimitet za ostanak na vlasti. To nije samo neupitna vojna moć, nego i gospodarski oporavak zemlje.
No, tada na scenu stupa CNN koji izvještava o "masakrima i teroru Assadovog režima", ali je sve toliko prozirno i kao da je riječ o možda posljednjem očajničkom pokušaju da se vrijeme vrati unatrag i Assada posljednji put pokuša pretvoriti u "zločinca".
Jedno je sigurno, mnogi donedavno nisu mogli niti zamisliti ovakav razvoj situacije, a to je sada realnost s kojom se moraju pomiriti. Sirija naprosto jedino s Basharom Al-Assadom kao predsjednikom predstavlja snažnu prepreku islamskom fundamentalističkom terorizmu i Al Qaedi. Ma koliko to teško za njih bilo, sada će čak i Sjedinjene Države, zajedno sa zapadnim i saveznicima iz Perzijskog zaljeva, morati prihvatiti vladu u Damasku protiv koje su se do jučer tako zdušno borili. Izrael je također donio odluku i "između dva zla (za židovsku državu, naravno, op.a.) odabrao ono manje".
"Razgovori dužnosnika zapadnih obavještajnih agencija sa Assadovim ljudima u Damasku nisu bili na visokoj državnoj razini, već su se sastali niži profesionalci sa svojim kolegama", Benu Caspitu je priznao jedan dužnosnik izraelskog ministarstva obrane.
Na pitanje što to znači, odgovorio je "da to znači da se Amerikanci još uvijek nisu posve pomirili s realnošću, ali je, iako nevoljko, ipak priznaju".
Zapad je došao do zaključka kako ne postoji alternativa Assadu i "romantična bajka o svrgavanju okrutnog tiranina" se pretvara u dim. Rastuće pobunjeničke snage, džihadisti i militanti Al Qaede su u Siriji postali mač s dvije oštrice. Sirijska oporba je svijetu pokazala svoje pravo lice i sada više nema beskompromisnu podršku zapada koji je prisiljen birati između njih i Assada.
"Do prije godinu dana, Izrael je otvoreno govorio o svrgavanju osovine zla kao prvorazrednom strateškom interesu, ali sada, ukoliko Sirija ispadne iz utrke, to bi imalo negativan utjecaj na osovinu Bejrut-Damask-Teheran. Što se tiče Irana s kojim smo oduvijek imali problema, to se pitanje sada rješava i ukoliko Iran krene s implementacijom sporazuma o nuklearnom programu, ostati će umjereno rizična zemlja nad kojom će zapad imati mogućnost primjene mjera invazivnog nadzora. Sve će se strane usidriti i strpljivo čekati daljnji razvoj događaja. Iran će čekati svoju priliku, a zapad će čekati da ajatolah padne, tako da sirijsko pitanje ne mijenja ništa u vezi s Iranom. Hezbollah je također znatno oslabio, što je ozbiljan problem u Libanonu. Nakon pretrpljenih teških gubitaka u Siriji se na neki način izolirao i nije u stanju traženja izravnog sukobljavanja s Izraelom. U tom smislu, osovina zla nije dominantna, niti važna kao što je bila. Upravo zbog te realnosti, zadržavanja Assada koji kontrolira Siriju i nije opasan za svoju okolinu, održavanje takvog statusa postaje strateški interes Izraela", za Al Monitor, list osnovan u Washingtonu s uredima diljem Bliskog Istoka, izjavio je jedan visoki izraelski dužnosnik.
Do takvog zaključka nije došao isključivo Izrael, već to polako uviđa cijeli svijet. Kada je 1980. izbio rat između Iraka i Irana, tadašnji izraelski premijer, Menachem Begin podjednako je navijao za obje strane. Također, mada to Izrael nikada neće otvoreno priznati, sve više visokih dužnosnika bi radije vidjelo Assada na mjestu predsjednika Sirije, nego da iza Golanske visoravni moraju gledati džihadiste i Al Qaedu.
U posljednje dvije godine je Izrael učvrstio svoje granice na Golanu, slično kao i svojevremeno na zapadnoj obali i duž Sinaja. Trenutno samo granica s Jordanom nije ograđena na taj način. Oko toga su 16. siječnja raspravljali izraelski premijer Netanyahu i jordanski kralj Abdullah, te dogovorili izgradnju fizičke barijere između dvije zemlje, a Netanyahu je pokušao nagovoriti kralja Abdullaha da se javno izjasni o povlačenju izraelskih vojnih snaga iz Jordanske doline.
Apsurdno, ali istinito, no hašemitska dinastija u Jordanu više strahuje od Palestinaca nego od Izraela. Mnogi Jordanci navodno razmišljaju kako bi radije na granici imali izraelsku vojsku, koja bi bila "tampon-zona" između hašemitskog kraljevstva, te palestinskih područja, Jenina i Ramale.
Jordanci još pamte 1951. godinu kada su Palestinci posumnjali kako Abdullah I bin al-Hussein surađuje s Izraelcima, te su ga zbog toga ubili kada je išao na molitvu u džamiju Al-Aqsa u Jeruzalemu. Od Abdullaha djeda, do Abdullaha unuka ili od Hafeza Al-Assada do Bashara Al-Assada, neke stvari se na Bliskom Istoku ipak ne mijenjaju i vraćajući se na početak, doista se treba zapitati znači li izraelsko mirenje s ostankom Bashara Al-Assada na vlasti ujedno i zaokret s one strane Atlantika? Ne zaboravimo da tamo američku administraciju u šaci ipak drži izraelski lobi u Sjedinjenim Državama, svemoćni AIPAC, a ono što odluči Izrael, prije ili kasnije, postaje "službeni stav" Washingtona.
