Povratak nuklearnih vlakova
Rusija je počela graditi borbene željezničke sustave, po uzoru na modele koji su postojali u naoružanju Strateških raketnih trupa Oružanih snaga SSSR-a i Rusije od 1987. do 2005. godine.
Željeznički sustavi izbačeni su iz upotrebe rusko-američkim sporazumom START-2 iz 1993. godine. Rusija se 2002. godine povukla iz Ugovora u odgovor na američko napuštanje Ugovora o PVO-u. Ruski vjesnik analizira mišljenja stručnjaka o prednostima i mogućnostima korištenja ovih sustava.
Pokretnost kao zaštita
Prve sovjetske interkontinentalne rakete R-7, prema kojima je napravljena generacija nosača raketa, imale su otvoreno lansiranje. Raketu je mogla onesposobiti bilo koja krhotina ili udarni val eksplozije obične bombe iz neposredne blizine. Nuklearna municija mogla je onesposobiti ovakav uređaj za lansiranje čak i ekplozijom s udaljenosti nekoliko kilometara.
Sljedeća generacija interkontinentalnih balističkih raketa instalirala se u podzemnim bunkerima, podizane su prije lansiranja i startane s površine. Konačno, sredinom šezdesetih pojavio se niz zaštićenih podzemnih uređaja za lansiranje – rakete na borbenom zadatku štititio je nekoliko metara debeo armirani beton i desetine centimetara oklopa na utvrđenom mjestu. Pričvršćene u transportno-lansirnim kontejnerima unutar bunkera, rakete su mogle odoljeti nuklearnoj eksploziji u neposrednoj blizini i startati u odgovor.
Preciznost kako nuklearnih, tako i klasičnih projektila, koja je postupno rasla, dovela je do ponovnog podizanja raketa na površinu, no ovaj put već uz korištenje mobilnih uređaja za lansiranje. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sovjetskom Savezu počelo je razmiještanje pokretnih nadzemnih raketnih sustava, a u sljedećim desetljećima i borbenih željezničkih raketnih sustava. Prednost pokretnih sustava mogućnost je postavljanja na bilo kojoj lokaciji. Prednost željezničkih sustava bila je visoka pokretljivost – za 24 sata „nuklearni vlak“ mogao je prijeći 1500 i više kilometara od baze.
Oba sustava pri tom su bila vrlo komplicirana za otkrivanje. Velika razvedena površina djelovanja u spoju s vremenskim prilikama karakterističnim za Rusiju (veliki dio teritorija neprestano je pokriven oblacima) i uskim vidokrugom izviđačkih satelita, pružala je male izglede slijeđenja.
„Nuklerani vlakovi“, temeljeni na standardnim vagonima, također su teško otkrivani u konfuziji čvorišta stanica i dionica, koliko god bili čvrsto vezani za željeznicu.
Prema Ugovoru START-2 iz 1993. godine Rusija je morala otpisati spomenute borbene željezničke sustave. 2002. godine, kao odgovor na američko napuštanje Ugovora o PRO iz 1972. godine, Rusija je napustila START-2, no zaustaviti proces otpisa bilo je gotovo nemoguće. Osim toga, stanje je pogoršano raketama ukrajinskog porijekla RT-23UTTH (SS-24Scalpel). Zbog toga je do 2005. godine borbeni željeznički sustav konačno povučen iz naoružanja.
Stari koncept s novom raketom
O mogućnosti povratka borbenim željezničkim sustavima počelo se govoriti krajem 2000-ih, nakon pojave rakete RS-24 Jars. 45 tona startne mase koju ima Jars čini raketu daleko boljim kandidatom za ovaj sustav u usporedbi sa stotinu tona teškim Skalpelom. Dobro rješenje moglo bi predstavljati stvaranje željezničke varijante raketnog sustava Avangard, prema dostupnim informacijama, opremljenog kopnenom verzijom pomorske rakete Bulava, koja je lakša i manja u usporedbi s Jarsom.
Moderni nuklearni vlak, koji može nositi tri do četiri rakete, mogao bi služiti kao pouzdan element ruskog raketnog štita i dobro sredstvo za borbu protiv PRO. Učinkovitost sustava PRO, naime, dramatično se smanjuje u borbi s mobilnim raketama, čije je točke polazišta gotovo nemoguće predvidjeti.
РУСКА РЕЧ
