Еве едно интересно разгледување, очигледно човеков ги разбира работиве. Се извинувам шо е на (најверојатно хрватски) ама е многу долго за превот. НАЈОПСЕЖНОТО ОБЈАСНУВАЊЕ ЗА ЕГИПЕТ
(za uvod u aktualno preporučamo prvo pročitati: Analiza: Kraj Arapskog Proljeća - brutalna eliminacija Muslimanske Braće u Egiptu i početak novih velikih promjena na Bliskom Istoku)
S egipatskih ulica: kontradikcije o američkoj potpori
Tko je u pravu kada govorimo o ove dvije struje shvaćanja egipatskog sukoba? Možda nitko, možda oboje. Problem je u tome što je situacija kompleksna na više razina. Ako pratimo bilo koju struju već na idućoj razini naići ćemo na kontradikcije. Nigdje te kontradikcije nisu toliko izražene kao na samim ulicama Egipta pa tako imamo pro-Morsi skupinu koja nosi plakate na kojima su Sisi i Obama ili pak aluzije da je Sisi "izraelski čovjek".
Na jednom uvredljivom plakatu kojeg ovih dana nose pristaše MB-a, glavni zločesti "faraon" je Obama, a Sisi i ElBaradei su prikazani kao "izraelsko-američki psi". No, s druge strane anti-Morsi prosvjednici imaju svoje verzije uvredljivih plakata, kao što je plakat na kojem se Sisija ističe kao heroja, dok je Obami "dodana" brada uz poruku: "Obama prestani podupirati terorizam", očita referenca na pripadnike Muslimanske Braće.
Možda nema smisla obraćati pažnju na ovakve uvredljive plakate, no treba primijetiti kako je njih i njihovih varijacija na prosvjedima zaista mnogo. Izgleda kako se pro-Morsi i anti-Morsi prosvjednici mogu složiti u jednom - da konce njihove sudbine uvelike određuje SAD. Prostor za zajednički jezik i ujedinjenje? To se neće dogoditi, jer i jedna i druga strana misli da SAD podupire ovu drugu.
Tko je od njih u pravu? Moglo bi se reći kako su djelomično oboje u pravu. Washington još uvijek nema jasnu strategiju po pitanju koju će stranu podržati te se lako mogu desiti oba scenarija. S jedne strane nisu imali ništa protiv kada su Muslimanska Braća došla na vlast, dok s druge i dalje imaju utjecaj na vojsku koju snabdijevaju novcem i oružjem. Obamina kritika pokolja pristaša MB-a u Kairu bila je izuzetno mlaka. Nije rekao ništa značajno osim da bi se suprotstavljene strane trebale "dogovoriti". Iz tog komentara ne može se iščitati apsolutno ništa osim očitog - SAD budno prate razvoj događaja i konačnu odluku će tek donijeti kada se stvari dodatno iskristaliziraju.
Suprotstavljene strane na egipatskim ulicama jedna drugu optužuju za suradnju s "imperijalistima i cionistima" bez previše argumenata. Ove izjave služe samo u svrhu uvrede. No zanimljivo je primijetiti kako su im "uvrede" identične.
Jedna stvar je sigurna - sve što se upravo događa u Egiptu podložno je znatnom uplitanju stranih sila od samog početka. Danas ćemo pokušati analizirati tko zaista stoji iza koga, koji su im ciljevi i koji su stvarni argumenti za takve konstatacije.
Od Nasera do Sadata - od autonomije do veleizdaje
Krenimo redom - prvi odnos na koji se moramo osvrnuti je odnos između egipatske vojske i SAD-a. Nasser je bio problematičan za SAD-a jer, unatoč "nesvrstanosti", bio je u poprilično dobrim odnosima sa Sovjetima. Nassera 1970. nasljeđuje Anwar Sadat. Tu počinje zatopljenje odnosa - Sadat prekida savezničke odnose sa SSSR-om, potpisuje mir s Izraelom te kreće s "otvaranjem" egipatske ekonomije. Idealan čovjek za američke interese po gotovo svim točkama.
Prekid odnosa sa Sovjetima, mir s Izraelom, sve to može proći, no njegova "liberalizacija" ekonomije bio je možda i najveći veleizdajnički čin u povijesti Egipta. Kada danas gledamo nemire u Egiptu i kaos koji je teško adekvatno pojasniti, pomaže da se vratimo na točku gdje su svi problemi počeli, a ta točka je upravo Sadatova veleizdaja nacionalne ekonomije. 1977. diljem Egipta izbijaju masovni nemiri koji će se kasnije nazivati "pobuna za kruhom".
Stotine tisuća pripadnika donje klase ustalo je protiv mjera MMF-a i Svjetske Banke kojima su ukinuti državni poticaju za osnovnu prehranu. U jednom danu ubijeno je preko 80 prosvjednika te je morala intervenirati vojska kako bi se sukobi zaustavili.
Dvije godine kasnije Sadat potpisuje mirovni sporazum s Izraelom u Washingtonu. On i tadašnji izraelski premijer Menachem Begin dobivaju oboje Nobelovu nagradu za mir, a SAD kreće s potezima koji će taj mir učiniti dugoročnim, u provom redu s financijskom "pomoći" za egipatsku vojsku. Sadat će ostati na vlasti još dvije godine, 1981. biva ubijen u atentatu u Kairu za vrijeme ceremonije, ubio ga je pripadnik militante skupine "Egipatski Islamski Džihad". Napad je trajao oko 2 minute. Osim Sadata ubijeno je još 11 osoba, uključujući kubanskog ambasadora, omanskog generala i koptskog biskupa. Među ranjenima bio je i tadašnji potpredsjednik Egipta, Hosni Mubarak, koji će nakon atentata preuzeti funkciju predsjednika i držati je sve do početka 2011.
Prljava rabota i dostava željeza: prava istina o američkoj "vojnoj pomoći" za egipatsku vosjku
Za vrijeme Sadat-Mubarak ere Egipat gubi svoj značaj u međunarodnoj areni te postaje pro-američki satelit. Naravno, imati jedan Egipat apsolutno pod svojom kontrolom nije jeftina stvar. Washington je od 1979. pa sve do danas svake godine slao milijarde dolara kontinuirano kupujući odanost egipatske vojske i političke elite. Više desetaka milijardi USD "vojne i ekonomske pomoći" poslano je od 1979. do danas za Kairo.
Velik je to novac, no zapravo je sitnica ako uzmemo u obzir što SAD za taj novac dobiva - dobivaju glavno uporište na sjeveru Afrike iz kojeg mogu kontrolirati ogroman prostor Afrike, Bliskog Istoka i šire.
Većina zemalja, uključujući i najveće američke saveznike, zahtjeva da im SAD minimalno tjedan dana unaprijed javi ako neki američki vojni zrakoplov treba proći kroz njihov zračni prostor. Ne i Egipat, The New York Times piše kako Egipat daje doslovno "gotovo automatsko odobrenje za prelijetanje američke vojske, opskrbljivanje za rat u Afganistanu i provođenje anti-terorističkih operacija na prostoru Bliskog Istoka, Jugozapadne Azije i Roga Afrike".
Ta "milijarda i nešto" koja se svake godine otima od američkih poreznih obveznika sada i ne zvuči tako puno kada znamo kakve ogromne beneficije SAD dobiva za taj novac. No, to nije sve - koliko egipatska elita dobiva od ovoga u svoje ruke nije poznato, no "vojni dio" pomoći zapravo nije pomoć Egiptu, već primarno američkim proizvođačima oružja. Ovaj proces bismo mogli opisati ovako: američka vlada uzima novac od vlastitog naroda, "provlači ga" kroz egipatsku vojnu elitu, te taj isti novac u konačnici završava u džepovima američkih proizvođača oružja. Za SAD je ovo odličan posao, iz njihove perspektive zaista bolje ne može.
Novac od američke "pomoći za egipatsku vojsku" nikada zapravo ne stiže do Egipta
Egipatska elita dobiva novac od SAD-a, to je neupitno, no nije poznato koliko i kako. Naime, financijska "vojna pomoć" od preko 1 milijarde USD koju SAD svake godine izdvaja za egipatsku vojsku, nikada zapravo ni ne stiže do Egipta. Proces je ovakav: Kongres odobri novac (za ovu godinu odobreno je 1,39 milijardi USD), novac se šalje u Banku Federalnih Rezervi u New Yorku, tada se prebacuje u poseban fond pri američkoj riznici te nakon toga, u konačnici, u ruke američkih proizvođača tenkova, zrakoplova i drugog oružje koje se dostavlja Egiptu.
Kakva li je to zapravo financijska pomoć Egiptu? Nikakva! Egipat SAD-u služi kao odlagalište vojnog željeza, poslovna smicalica kroz koju ostvaruju ogroman profit. Egipatska elita vjerojatno dobiva dio novca kao "proviziju", no mnogi pogrešno misle kako egipatski vojni vrh svake godine u svoje džepove sprema po jednu američku milijardu. Jedini koji će vidjeti tu milijardu je američko vojno-industrijski kompleks.
SAD su od kraja 80-ih počeli Egiptu isporučivati M1A1 Abrams tenkove. Poslali su ih preko 1,000 - ukupna vrijednost oko 4 milijarde USD. Egipat ih sada održava zajedno s još nekoliko tisuća tenkova iz sovjetske ere. "Nema nikakvog zamislivog scenarija u kojem bi Egiptu trebali svi ti tenkovi, osim možda u slučaju invazije vanzemaljaca", ističe Shana Marshall s Instituta za Bliskoistočne Studije pri sveučilištu George Washington University.
Robert Springborg, stručnjak za egipatsku vojsku ističe kako se Egipat jednostavno neće naći u situaciji da bi mu trebali svi ti tenkovi. Nadalje, ističe kako se čak oko 200 američkih tenkova koji su dostavljeni Egiptu nikada nije ni koristilo (!). "Zapakirani su, prebacuju se u egipatska skladišta i tamo i ostaju", rekao je.
Priča o F-16 vojnim lovcima poprilično je slična. Od 80-ih godina SAD su Egiptu poslali 221 zrakoplov, ukupne vrijednosti oko 8 milijardi USD. Čak su američki vojni savjetnici u Kairu poručili američkim vlastima da prestanu slati F-16 jer ih je u Egiptu jednostavno već previše. No, unatoč apelima savjetnika, Kongres i dalje redovno šalje F-16 lovce. Podsjetimo - ovo je američka "vojna pomoć" Egiptu te zbog toga SAD odlučuje što će se slati Egiptu, a što ne.
Američka vojna pomoć Egiptu nije zapravo nikakva pomoć Egiptu, to je pomoć američkim vojnim proizvođačima koji imaju stalne i unosne ugovore. Zanimljivo kako SAD vole hvaliti kapitalizam i slobodno tržište, no ove transakcije potpuno su kontradiktorne kapitalističkoj doktrini jer država uzima novac stanovnicima, "daje" ga egipatskoj vojsci na način da ga zapravo daje svojim vojnim proizvođačima, a Egipat postaje jedno veliko odlagalište tenkova i vojnih zrakoplova.
Sve se svodi na financijski interes moćnog vojno-industrijskog američkog lobija koji ima ogroman utjecaj na politiku i vlast u zemlji. Imajući u vidu pravu sliku američke "vojne pomoći" Egiptu, sada nam je jasno zašto Obamina administracija neće prekinuti istu "pomoć". Zato jer egipatska vojska ni ne bi bila toliko pogođena, američkog željeza ionako imaju previše, no pogođeni bi bili američki proizvođači tenkova i zrakoplova.
Što SAD dobiva od Egipta? Što im je bitno, a što nije?
Taj proces traje od 80-ih, a pošto dobivaju novac za ovu "rabotu", egipatska vojska se ne buni, imaju novac, moć i utjecaj. Godine prolaze, a transformacije u Egiptu koje je započeo Anwar Sadat za vrijeme Mubaraka postaju permanentne. Američki General Anthony Zinni, bivši zapovjednik Centralnog Zapovjedništva (CENTCOM), jednom je rekao: "Egipat je najvažnija zemlja u području moje odgovornosti zbog pristupa koji mi daje cijeloj regiji".
Što još kupuje američka potpora? Naravno, mir s Izraelom, mada egipatska vojska ni nema nekih ambicija ratovati s Izraelom. Granica je mirna, na prostoru Sinaja izraelska i egipatska vojska čak dobro surađuju kada je riječ o operacijama protiv ekstremista. No, rat s Izraelom uvijek ostaje kao hipotetička mogućnost i tu dolazimo do problema za SAD - svih ovih godina modernizirali su egipatsku vojsku koja je danas ozbiljna sila. Općenito se smatra kako je egipatska vojska među top 10 najsnažnijih na svijetu te raspolažu s daleko najsnažnijom vojskom u Africi. Kao što i znamo, SAD su ih napunili oružjem - imaju preko 216 F-16 lovaca, ukupno preko 500 vojnih zrakoplova. No, podsjetimo još jednom - SAD Egiptu šalje ono što im želi slati - tenkove, F-16 lovce... ali im ne šalje sofisticirane sustave koje u svojem arsenalu ima Izrael, to ipak ne. Drugim riječima, u konvencionalnom ratu između dvije vojske Izrael je i dalje u prednosti, a nemojmo zaboraviti i ne toliko nevažan podatak kako je Izrael jedina nuklearna vojna sila na prostoru Bliskog Istoka.
Dakle, kupuje li SAD novcem mir između Izraela i Egipta? Baš i ne, taj mir je zagarantiran drugim faktorima. Svašta budućnost može donijeti, no u ovom trenutku sukob između Izraela i Egipta je gotovo nezamisliv.
No, postoji i važnija stavka od Izraela - Sueski kanal. Dostupnost kanala zagarantirana je dobrim odnosima između SAD-a i egipatske vojske. Kanal je jedna od najvažnijih naftnih ruta na svijetu, no također služi američkoj mornarici za prebacivanje iz Mediterana u Perzijski Zaljev i Indijski Ocean.
Američka potpora egipatskoj vojsci ne znači nužno potpunu odanost te ih dovodi u delikatnu situaciju
Jedna stvar je izuzetno zanimljiva kod ovog odnosa. Naime, kod svih drugih američkih "saveznika i partnera" (satelita), taj odnos je uspostavljen na temelju kompleksne mreže međusobnih interesa između vlade u Washingtonu i podobne oligarhije u zemlji "saveznici". Drugim riječima, taj odnos nije tako drsko i sirovo vidljiv i konkretan kao u slučaju Egipta. To za SAD nije dobro. Zašto? Kao prvo - kada egipatska vojska krene u brutalni obračun s prosvjednicima, od kojih neki jesu naoružani, no većina su civili - to je, za mnoge, kao da produžena ruka SAD-a kreće u pokolj istih. Do sada su svi saznali za vezu između SAD-a i egipatska vojske i za očekivati je kako će se i SAD naći na meti kritike, pošto su oni glavni financijeri te vojske. Neki će ići i korak dalje te reći kako je to "njihova vojska". Takvu tvrdnju ovih dana često iznose pristaše Muslimanske Braće.
SAD su u dobrim odnosima s egipatskom vojskom većinom zbog činjenice da na taj način "peru" novac od vlastitog naroda te ga prosljeđuju u džepove vojno-industrijskog kompleksa. Jedan manji dio novca zasigurno završava i u džepovima egipatske elite te se njime kupuje utjecaj u zemlji. No, koliki je taj utjecaj i koliko zaista kupuje? Apsolutnu privrženost ili samo okvirno postupanje u skladu s naputcima? Odgovor pronalazimo u događajima koji su obilježili aktualni tjedan. Egipatske snage sigurnosti ističu kako kreću u "borbu protiv terorizma" i otvaraju vatru na pro-Morsi prosvjednike među kojima nisu svi baš nevini civili, mada ih je većina.
Do neke vrste kompromisa i podjele vlasti se moglo doći, uvijek se može. To bi potrajalo, no zapadne delegacije već su počele uvjeravati vođe Muslimanske Braće da je nerealno očekivati da će se Morsi vratiti na vlast te kako je vrijeme da uđu u kompromis s vojnim vrhom. Što se točno sve događalo iza zatvorenih vrata zadnjih tjedana, nikada nećemo znati, no neke informacije sugeriraju kako su MB bili spremni uskoro popustiti i pristati na kompromis, ponajviše zbog činjenica da su to tražili svi međunarodni akteri. Sjetimo se izjave Johna Kerrya nekoliko dana prije no što su izbili aktualni sukobi - rekao je kako je "egipatska vojska obranila demokraciju" rušenjem Morsija, jer je narod to zatražio. Dioba vlasti već je bilo gotovo rješenje, na stolu, i jedino se na njemu inzistiralo.
No, ove srijede dolazi do velikog preokreta. Egipatske snage sigurnosti upadaju u pro-Morsi kampove i uskoro izbija opći kaos. Prosvjednici su pobijeni u stotinama - ovu naredbu definitivno nije izdao Washington. Prešutno odobrenje? Ne, nije čak ni to. Obamina administracija je u odličnim odnosima s Muslimanskom Braćom, zajedno "šire demokraciju" arapskim svijetom, od Tunisa, Egipta, Libije do Sirije. Tko je onda dao Sisiju zeleno svjetlo? On sam sebi? Možda. Jedna stvar je sigurna, Sisi nije postupio onako kako se od njega očekivalo kada je riječ o SAD-u. Napravio je nešto što bi moglo jako razljutiti vlasti u Washingtonu. Fizičkom eliminacijom Muslimanske Braće u Egiptu, Sisi - bez da mu je to konačni cilj - bi mogao srušiti kompletan američki vanjskopolitički projekt koji se pomno i uz znatan uspjeh gradi aktivno već godinama - pasivno vjerojatno još i znatno duže.
Saudijska Arabija - interesi, planovi i potezi RijadaDa li je moguće da iza Sisija zapravo stoji Saudijska Arabija? Teško, no svakako podržavaju njegov potez. Kako je to moguće? Fundamentalistička Saudijska Arabija i egipatska vojska? Gotovo da nema logike, no s druge strane, sukobi i preslagivanja na Bliskom Istoku često nemaju logike. Zapamtimo - jedina logika je logika interesa, sve ostalo je sekundarno. Neki uporno logiku traže na krivim mjestima pa tako možemo često čitati o "kataklizmičkom" sukobu između muslimana šijita i sunita. U stvarnosti iza svih ovih sukoba, pa i sektaških, opet stoji isključivo interes pojedine zemlje ili skupine.
Saudijska Arabija je "teška kategorija" utjecaja nad Bliskim Istokom. Rijad je dovoljno moćan (bogat) da vuče konce cijele regije. No, početkom 2011. iznenađuje ih val narodnih pobuna na prostoru Sjeverne Afrike. Neupitno je da su mnogi prosvjednici tada, mahom mladi ljudi, inzistirali na demokratskim promjenama te s tim ciljem krenuli u rušenje dugogodišnjih režima. Što je jedna Saudijska Arabija mogla ponuditi/napraviti s pobunama koje u suštini traže uvođenje višestranačja, mogućnost biranja na izborima? Mogli su se samo povući u sebe i nadati se kako će ova događanja zaobići njih. Nisu ih zaobišla - prosvjedi u Saudijskoj Arabiji počeli su gotovo u isto vrijeme kada i drugi diljem Arapskog svijeta.
Što je napravio saudijski kralj Abdullah vidjevši kako je požar stigao i do njegovog dvorišta? Krenuo s reformama? Naravno da ne, govorimo o dinastiji Saud, takvo što je nemoguće očekivati od njih. Kralj je napravio ono za što je znao da će ga mu dati "instant" spas - posegnuo je u duboku državnu blagajnu i dao narodu 11 milijardi USD za stambene kredite, socijalne službe, pa čak i plaćanje računa, popravak namještaja i slično.
Govorimo o Saudijskoj Arabiji, zemlji koja godišnje izvozi 381 milijardu USD, a od toga 90% otpada na naftu i naftne derivate. Kralj je mogao s lakoćom potkupiti domaće prosvjednike. Jednim potezom zaustavljeno je "saudijsko proljeće" te se zadržalo samo na prostoru Istočne Provincije gdje živi šijiti, no oni - unatoč brojnim prosvjedima - ne mogu ozbiljno ugroziti Rijad. Ipak, prosvjedi na istoku su izvor poprilične paranoje za vlasti u Rijadu jer smatraju da iza prosvjednika stoji Iran, mada za to nema dokaza.
Doha, Rijad i još jedan pogled na Arapsko Proljeće
Vratimo se na 2011. Dok je Saudijska Arabija gledala kako da spasi samu sebe od anti-vladinih prosvjeda, situaciju je iskoristio Katar - glavni financijer Muslimanske Braće. U općem kaosu Katar je arapskom svijetu ponudio "demokratsku alternativu" - Muslimansku Braću, mada sam Katar nema nikakve veze s demokracijom, na vlasti je autoritarna dinastija.
Katar nudi novac i nudi "model" novog Bliskog Istoka. Tamo gdje je prostor otvoren, Muslimanska Braća grabe vlast, tamo gdje nije kreće se sa destabilizacijom i ratom (Libija i Sirija).
Postoji jedan zanimljiv detalj oko cijelog "Arapskog Proljeća" - 2011. prosvjedi izbijaju u ovim zemljama (kronološki):
- Zapadna Sahara: prosvjedi izbijaju 9. listopada 2010. Ovo je pravi početak "proljeća", a ne Tunis, ali to su gotovo svi mediji svijeta jednostavno izignorirali i danas se Zapadna Sahara uopće niti ne spominje u ovom kontekstu (za one koje želi saznati više o Zapadnoj Sahari: Velika analiza: Zapadna Sahara traži državnost i završetak 37 godina marokanske okupacije)
- Tunis, 18.12.2010. - srušen Ben Ali
- Alžir, 29.12.2010. - prosvjedi završili ukidanjem izvanrednog stanja
- Jordan, 14.1.2011. - prosvjedi još traju
- Oman, 17.1.2011. - Sultran dao ekonomske koncesije, podijelio otkaze ministrima
- Egipat, 25.1.2011. - Mubarak srušen 11.2.2011.
- Irak, 25.1.2011. - nemiri u zemlji
- Jemen, 27.1.2011. - srušena vlada mjesec dana kasnije
- Džibuti, 28.1.2011. - prosvjedi prestali dva mjeseca kasnije
- Somalija, 30.1.2011. - završili u lipnju iste godine
- Sudan, 30.1. 2011. - još traju
- Bahrain, 14.2.2011. - još traju
- Libija, 17.2.2011. - srušena Gaddafijeva vlada nakon NATO intervencije, deseci tisuća mrtvih u ratu, zemlja u kaosu
- Kuvajt, 19.2.2011. - još traju
- Maroko, 20.2.2011. - prosvjedi završili godinu dana kasnije, kralj Mohamed IV dao političke koncesije
- Mauritanija, 25.2.2011. - još traju
- Libanon, 27.2.2011. - prosvjedi završili u prosincu 2011.
- Saudijska Arabija, 11.3.2011. - prosvjedi i dalje traju na istoku zemlje
- Sirija, 15.3.2011. - rat
- Iran, 15.4.2011. - prosvjedi prestali 18.4.2011.
- Izrael, 14,7,2011. - još traju, ali znatno manjim intenzitetom nego u ljeto 2011. kada je na prosvjedima sudjelovalo više stotina tisuća prosvjednnika
- Palestina, 4.9.2012. - još traju
Upravo tako, uz UAE, jedino Katar nije pogođen prosvjedima. No to ne iznenađuje. Katar ima populaciju od 1,9 milijuna stanovnika, no svega 15% (oko 285,000) su Katarci, ostali su većinom strani radnici.
Mali, ali iznimno bogati, Katar bio je na korak da instalira "svoje ljude" u velikoj većini gore navedenih zemalja. Kako je to sićušan Katar mogao sam izvesti? Nije. Dominacija Muslimanske Braće nije bio samo katarski plan, da je bio, ništa se značajno ne bi ni dogodilo, SAD - tj. Obamina administracija - ozbiljno su se zainteresirali za ovu ideju i pomogli pri realizaciji.
Što je pošlo po zlu za ovaj grandiozan plan? Sirija. MB uzimaju Tunis i Egipat s lakoćom, Libiju razbija NATO, no Sirija opstaje zahvaljujući podršci Rusije, Kine i Irana. Na čvrstoći Sirije razbija se jedan od najvećih planova u povijesti Bliskog Istoka. Pravi slom Muslimanske Braće dogodio se pod zidinama Damaska, a ne na ulicama Kaira. Ovo što se događa u Kairu samo je završni čin, pravi poraz MB su doživjeli u Siriji gdje nisu uspjeli srušiti Assada koji se pokazao presnažan i za Katar i SAD. Obamina administracija još uvijek ima na raspolaganju neke opcije - silom rušiti Siriju, podrediti je islamističkoj MB struji s kojom koketira od 2011., ili jednostavno odustati.
MB su izgubili Egipat, sama Sirija neće im biti dovoljna i za SAD bi bilo mudrije da sada odustane od svega jer će i dalje imati snažan utjecaj tamo gdje ga još imaju, a pravi gubitnik biti će Katar. Nadalje, padom MB-a u Egiptu, saudijski kralj bi trebao opozvati svoje ubojice koji haraju Sirijom - ako uopće može u ovom stadiju. Sada će se vidjeti koje su prave ambicije Rijada u Siriji - preuzeti dominaciju nad katarskim snagama kako bi došlo do kolapsa MB-a ili stvarno instalirati svoje džihadiste? Obama je bio spreman MB-ovce pustiti u Damask, no - budimo realni - nije valjda došlo do toga da će kroz vrata Damaska pustiti Al-Qaedu? To bi značilo da je Amerika zaista "prolupala", no ipak nije. U Washingtonu jako dobro znaju što rade, upustili su se u jednu riskantnu avanturu jer ih je zaslijepila potencijalna dobit - cijeli Bliski Istok zapravo, kojime bi upravljali preko Katara.
Sada je vrijeme da Katar i SAD priznaju poraz. Hoće li to napraviti, vidjeti će se uskoro. Neće to biti nikakvo javno priznanje, ali pojedini potezi će ih odati. Saudijska Arabija jako je zadovoljna razvojem događaja i nadaju se "povratku na staro". Nadaju se kako će Sisi postati diktator nalik Mubaraku s kojim će imati iste odnose.
Saudijske vlasti oduševljene su razbijanjem Muslimanske BraćePrva zemlja koja je čestitala Egiptu na rušenju Morsija bila je Saudijska Arabija, a nakon izbijanja aktualnih krvavih nemira u Kairu saudijski kralj čak je poručio kako "podržava borbu egipatskog naroda protiv terorizma". Zar nije ovo apsolutni vrhunac ironije zadnjih godina? Da jedan Saud pozdravlja "borbu protiv terorizma"? To je kao da primjerice John McCain čestita narodu Sjeverne Koreje na "borbi za prava proletarijata".
Logike tek naizgled nema, nemojmo zaboraviti što smo istaknuli ranije - sve se svodi na interes, a neočekivane situacije dovode do izuzetno neočekivanih odnosa. Cijela povijest Bliskog Istoka prepuna je neočekivanih odnosa, kao primjerice podatak da su Izraelci dostavljali oružje Irancima za vrijeme Iransko-Iračkog rata 80-ih godina.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (još jedna anti-MB država) dali su Egiptu čak 10 milijardi USD tjedan dana nakon što je s vlasti srušen Morsi. No, početkom ovog mjeseca general Abdel Fatah al-Sisi, dao je svoj prvi intervju za zapadne medije otkako je s vlasti srušen Mohamed Morsi. U razgovoru za The Washington Post je oštro kritizirao Obaminu administraciju istaknuvši kako su SAD zanemarili narodnu volju Egipta te kako nisu ponudili potporu u trenutku kada postoji prijetnja da bi u zemlji mogao izbiti građanski rat.
"Napustili ste Egipćane. Okrenuli ste im leđa i oni vam to neće zaboraviti", rekao je Sisi. U razgovoru je istaknuo kako mu nije u interesu kandidirati se za egipatskog predsjednika, no nije isključio tu mogućnost. U nekoliko navrata ističe kako SAD moraju pomoći "ekonomski" Egiptu u ovoj situaciji. "Interesi SAD-a i narodna volja Egipćana ne bi smjeli biti u konfliktu", rekao je. Danas, iz blage retrospektive, možemo vidjeti što je zapravo Sisi mislio reći - direktno je poručio SAD-u da Egiptu hitno treba novac te da bi on taj novac, kada bi mogao birati, radije prihvatio od njih nego od nazadnih zaljevskih monarhija.
No zapravo nema previše razlike u tome. Rijad i Washington su saveznici, mada je u jednom periodu Washington preferirao Dohu, sada će se ponovno vratiti na staru relaciju. SAD ne može katastrofalno izgubiti, sve dok se Egipat nalazi u nečijem podređenom položaju, SAD će imati utjecaja nad njime, bilo da taj utjecaj dolazi direktno, preko Rijada ili preko Dohe.
Povratak demokracije je nužan, a utjecaj Rijada nepovoljan
Bilo bi tragično i nedopustivo da Egipat postane saudijski protektorat. No, činjenica da Rijad nudi čestitke, pohvale i velik novac, ne znači da je Egipat to već postao. Od eskalacije sukoba u zemlji nije prošlo niti tjedan dana i zaista je prerano da se krene sa spekulacijama po tom pitanju. No, ne može se ignorirati činjenica da se saudijska monarhija ozbiljno upliće u unutarnja pitanje Egipta. Već izjave "potpore" dovoljan su razlog za uzbunu.
Pojedini analitičari smatraju kako Saudijska Arabija želi maksimalno očvrsnuti nove vlasti u Egiptu te kako pri tome čak računaju i na Rusiju (za isporuke žita). I takve kombinacije su moguće, mada Moskva još uvijek nije poručila ništa značajno glede razvoja događaja u Egiptu. Znači li to da bi Saudijska Arabija uskoro mogla popustiti po pitanju Sirije? Dr. Naser al-Tamimi u svom tekstu za saudijski mediji Al-Arabiya, smatra da je i to moguće. Navodi: "Iako Saudijska Arabija želi pad predsjednika Bashara al-Assada kako bi se prekinuo utjecaj Irana u Siriji, Rijad je otvoren prema ruskim zahtjevima i ne smatra sukob u Siriji takvim da bi uništio odnose s Moskvom. Upravo suprotno, postoji zajednički stav obje države da se mora osigurati opstanak državnih institucija, uključujući vojsku i snage sigurnosti".
No, postoji poprilično dobar test koji će nam pokazati da li je Sisi zaista "saudijski" čovjek kako neki danas tvrde ili nije - vojska ističe kako planiraju vlast predati natrag civilnoj vladi prije kraja ove godine. Ako to zaista naprave, unatoč svim ponuđenim milijardama, Sisi nije saudijski čovjek. U razgovoru za The Washington Post rekao je: "Moja najvažnija misija u životu je prevladati ovu situaciju, osigurati miran život narodu, nastaviti s procesom koji je započet kako na idućim izborima ne bismo imali ni kap prolivene egipatske krvi".
Segmenti intervjua za The Washington Post: (intervju ja napravljen 4.8.2013., tj.10 dana prije eskalacije sukoba)
Abdel Fatah al-Sisi: "Dilema između bivšeg predsjednika Morsija i naroda proizašla je iz ideologije i koncepta države Muslimanke Braće. Oni su krenuli uređivati zemlju na temelju obnove islamskog religijskog carstva. To je rezultiralo time da Mohamed Morsi više nije bio predsjednik svih Egipćana već je predstavljao samo svoje sljedbenike i pristaše".
Segmenti intervjua za The Washington Post: (intervju ja napravljen 4.8.2013., tj.10 dana prije eskalacije sukoba)
Abdel Fatah al-Sisi: "Dilema između bivšeg predsjednika Morsija i naroda proizašla je iz ideologije i koncepta države Muslimanke Braće. Oni su krenuli uređivati zemlju na temelju obnove islamskog religijskog carstva. To je rezultiralo time da Mohamed Morsi više nije bio predsjednik svih Egipćana već je predstavljao samo svoje sljedbenike i pristaše".
Lally Weymouth: "Kada Vam je to postalo jasno?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Odmah prvog dana - na dan inauguracije. Počeo je svoj govor vrijeđanjem sudstva. Iskustvo Muslimanske Braće u vladanju državom bilo je jako siromašno, čak i manje od toga. Vojska se odnosila prema predsjedniku sa svim dužnim poštovanjem prema čovjeku koji je odabran od strane naroda".
Lally Weymouth: "Znači li to da ste Vi predsjedniku davali savjete po pitanju Etiopije i Sinaja, a on Vas je ignorirao?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Mi smo zaista željeli da on uspije. Da smo mu se mislili suprotstaviti ili mu ne dopustiti da vlada Egiptom, napravili bi to za vrijeme izbora, jer izbori su ranije bili namješteni. Nažalost, bivši predsjednik Morsi krenuo je u borbu protiv svih državnih institucija. Kada je jedan predsjednik u konfliktu sa svim državnim institucijama, ima jako male šanse da će biti uspješan predsjednik. S druge strane, pristaše je počeo pozivati iz religijskih skupina".
Lally Weymouth: "Od kuda?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Oni imaju međunarodnu prisutnost u preko 60 država, Muslimanska Braća. Ideja koja ih povezuje nije nacionalizam niti patriotizam, čak ni ideja države - veže ih samo ideologija koja je totalno vezana uz koncept njihove organizacije.
Lally Weymouth: "SAD su jako zabrinuti zbog sigurnosti pro-Morsi prosvjednika u Rabaai i Nahdetu u Kairu".
Abdel Fatah al-Sisi: "Baš me zanima - koja je uloga SAD-a, Europske Unije i svih drugih međunarodnih aktera kada je riječ o sigurnosti i dobrobiti Egipta? Jesu li vrednote slobode i demokracije rezervirane samo za vaše zemlje, a mi ostali ih ne bismo smjeli imati? Zar niste vidjeli milijune Egipćana koji su pozivali na promjenu? Koji je vaš odgovor na to? Napustili ste Egipćane. Okrenuli ste im leđa i oni vam to neće zaboraviti. Interesi SAD-a i narodna volja Egipćana ne bi smjeli biti u konfliktu. Od američkih dužnosnika smo uvijek tražili da savjetuju bivšeg predsjednika Morsija kako bi prevladao svoje probleme".
Lally Weymouth: "Što su SAD učinili?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Rezultat je i više nego očit. Gdje je ekonomska potpora za Egipat iz SAD-a? Čak i tijekom godine dok je Morsi bio na vlasti - gdje je pomoć SAD-a kako bi se zemlja ekonomski oporavila i prevladala ovu tešku situaciju?"
Lally Weymouth: "Hoćete li se kandidirati za predsjednika?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Moja najvažnija misija u životu je prevladati ovu situaciju, osigurati miran život narodu, nastaviti s procesom koji je započet kako na idućim izborima ne bismo imali ni kap prolivene egipatske krvi".
Lally Weymouth: "No hoćete li se kandidirati?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Ne možete vjerovati da postoji ljudi kojima nije cilj doći u poziciju autoriteta?"
Lally Weymouth: "Vi ste takva osoba?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Jesam. Nade naroda su i naše nade. A kada vas narod voli, to je jako važno. Postoji previše boli i patnje ovdje. Mnogi ne znaju za patnju. Nitko nije toliko svjestan veličine problema u Egiptu kao ja. Zato i kažem: gdje je vaša potpora?"
Lally Weymouth: "Jeste li mislili da će izbiti građanski rat ako ne intervenirate?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Očekivao sam to, da će izbiti građanski rat. Četiri mjeseca prije nego je sišao s vlasti, rekao sam Morsiju istu stvar. Želim da znate, i Vi i Vaši američki čitatelji, kako se ovdje radi o slobodnom egipatskom narodu koji se pobunio protiv nepravedne političke vladavine i ovi slobodni ljudi trebaju vašu potporu".
Lally Weymouth: "Upozorava li SAD privremenu vladu Egipta da se mora prestati s daljnjim krvoprolićem?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Američka administracija ima snažan utjecaj nad Muslimanskom Braćom i zaista bih volio kada bi američka administracija iskoristila taj utjecaj da se pronađe rješenje za konflikt. Vojska se neće baviti čišćenjem ulica i trgova od ovih (pro-Morsi) prosvjednika, za to postoji policija i to su njihove dužnosti. 26. srpnja preko 30 milijuna ljudi izašlo je na ulice kako bi dalo potporu meni. Ti ljudi očekuju od mene da nešto napravim".
Lally Weymouth: "Kako možete uvjeriti SAD da nećete uspostaviti vojnu vlast u Egiptu i da će se vojska povući natrag u vojarne?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Pazite što ću Vam reći jako ozbiljno: egipatska vojska drugačija je od drugih vojski diljem svijeta".
Lally Weymouth: "Zaista želite građansku vlast u Egiptu?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Da, apsolutno".
Lally Weymouth: "U budućnosti, bi li Egipat prihvatio međunarodne promatrače?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Spremni smo primiti promatrače za izbore iz cijelog svijeta. Amerikanci, nemojte razočarati Egipćane i okretati im leđa".
Lally Weymouth: "Jeste li razočarani zbog obustave dostave F-16 vojnih zrakoplova iz SAD-a?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Jesmo, ovo nije način na koji se ponaša prema jednoj patriotskoj vojsci".
Lally Weymouth: "Je li Vas predsjednik Obama zvao od 3. srpnja (op.a. datum kada je srušen Morsi)?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Nije".
Lally Weymouth: "Je li vas itko zvao? Državni tajnik Kerry? Ministar obrane Chuck Hagel?"
Abdel Fatah al-Sisi: "Hagel. Gotovo svaki dan".
--------------------------------------------------------------------------------
Naravno, Sisi može jedno reći, a drugo misliti. No, ako ima imalo istine u ovom njegovom intervjuu, očito je kako nema planove vratiti Egipat natrag u apsolutnu vojnu vlast. Možda kandidira sebe za predsjednika, i takav scenarij je moguć, no povratak demokracije za njega nije isključen
Glavno pitanje: Tko je general Abdel Fatah al-Sisi?General Abdel Fattah al-Sisi je enigma, ne samo za vanjski svijet, već i za same Egipćane. No, izgleda kako ga je upravo zbog toga toliki broj ljudi tako brzo prihvatio. Posteri s njegovim likom su svugdje, na zidovima u kafićima, na prozorima vladinih zgrada, na ulicama. Na posterima često piše "On je taj kojem možemo vjerovati" dok ga neki nazivaju "Arapski Orao". Mnogi Egipćani ga uspoređuju s karizmatičnim egipatskim predsjednikom Nasserom.
Jako rijetko razgovara s medijima, gornji intervju za WP je pravi presedan. Malo tko zna išta o njemu, njegovoj obitelji i njegovoj pozadini. Njegovi poznanici i saveznici ne žele u javnosti govoriti o njemu ili pak pristanu na razgovor kako bi isti uskoro otkazali nakon savjetovanja s vojnim vrhom.
Prije godinu dana na funkciju ministra obrane postavio ga je upravo svrgnuti predsjednik Mohamed Morsi. Prije toga Sisi je bio gotovo potpuno nepoznat u egipatskoj javnosti.
Neke informacije o njemu ipak su postale dostupne. Zna se da je odrastao u Kairu, u četvrti Gamaleya. U Kairu je i rođen, u studenome 1954. Još i danas tu se nalazi mali dućan pod nazivom "Al-Sisi" kojeg je osnovao njegov otac, Hassan. Voditelj dućana, Hussein Ali, ističe u razgovoru za novinare kako ne smije razgovarati o generalu Sisiju, kojeg poznaje godinama, no zato je otkrio mnogo detalja o njegovom ocu Hassanu. "Ne moramo uopće govoriti o Abdelu Fattahu, kada govorimo o Hassanu to je kao da govorimo o svim njegovim sinovima, oni su njegove kopije", rekao je Ali.
Hassan je jako volio povijest i pravo, kao i snažnu nacionalističku glazbu kao što je ona poznatog pjevača Ouma Kalthouma. Također je poznavao nekoliko vodećih vjerskih šeika u Kairu, koji su bili njegovi klijenti, ali i prijatelji. Bio je konzervativac, ali nikako radikalan. Imao je trojicu sinova i pet kćeri, svi su obrazovani na fakultetu.
"Abdel Fattah je baš kao Hassan. Hassan je bio jako dobar u inspiriranju ljudi oko sebe. Volio je biznis, pa je tako jedan njegov sin, Hussein, krenuo tim putem. Hassan je volio i pravo, pa je njegov sin Ahmed postao sudac. A bio je i kao general, uvijek točan, precizan, pedantan... tako da je jedan od njegovih sinova postao i general", priča Ali.
"Hassan se volio šaliti, pričati viceve. No, Abdel Fattah s druge strane rijetko se šalio. Mogao je sjediti jako dugo vremena te reći samo jednu ili dvije riječi. Znao je slušati, ali s autoritetom. Zapravo, zvali su ga 'general' još kad je bio mali", rekao je Husseinov brat Tamer, koji također radi u dućanu "Al Sisi".
Njegov otac je u radnji proizvodio razne predmete, rezbario drvo, sastavljao nakit. "Čovjek je imao viziju, stvarao je nove modele, nikada nije kopirao već postojeće. Bilo da se radilo o stolici, škrinji, vratima, uvijek je dodavao drugačije elemente", rekao je Tamer.
Za razliku od svrgnutog despota Hosnija Mubaraka, čija su supruga i obitelj bili dobro poznati svim Egipćanima, al-Sisi jako pazi na vlastitu privatnost. Prema riječima njegovog starijeg brata, Ahmeda al-Sisija, koji je nevoljko pristao na razgovor s medijima, general Abdel Fatah al-Sisi ima četvero djece: tri sina i jednu kćer. Njegova supruga nosi pokrivalo za glavu, hidžab. I kao i njegova supruga, njegove sestre su kućanice. "Naše djevojke ne rade, doma su i brinu se za djecu", rekao je Ahmed.
Informacije govore kako je general Sisi vjernik, no ujedno i nacionalist, kao i mnogi Egipćani, što objašnjava njegov animozitet prema Muslimanskoj Braći kojima je vjera primarno sredstvo političkog pokoravanja.
Dječak kojega su od malena nazivali "generalom" i postati će general, no propustiti će sve veće egipatske ratove. Rođen je 1954, dvije godine prije no što će Nasser postati predsjednikom. Nije imao ni dvije godine kada su Izrael, Francuska i Britanija napale za vrijeme Sueske Krize. Bio je tek 12 godina kada su izraelske snage uništile egipatsku, sirijsku i jordansku vojsku u ratu 1967. Trenutak egipatske vojne slave, prelazak Sueza i odbacivanje Izraela sa Sinaja 1973. dogodilo se 4 godine prije nego je Sisi stupio u vojne redove. Tada dolazi Camp David mirovni ugovor i mir s Izraelom 1978.
Vojska u kojoj je Sisi ostvario karijeru više nije ratni stroj, već bogata institucija koja isplaćuje jako dobre dividende svojim odanim oficirima. Kako vojnici napreduju, a dolaze iz svih pozadina egipatskog društva, tako ulaze sve dublje u egipatski "vojni svijet" koji je prema mnogima poprilično odvojen od stvarnosti. Vojska ima vlastita poslovna carstva, svoje škole, stambene objekte, klubove, dućane... Jedan od najutjecajnijih segmenata je građevinska industrija koju vojska čvrsto drži pod svojom kontrolom.
Za vrijeme Mubaraka, koji je također bio general, najviši predstavnici egipatske vojske, kao što je bio dugogodišnji ministar obrane, feldmaršal Mohamed Hussein Tantawi, kojeg je upravo Sisi smijenio na zahtjev Morsija, navodno su se jako obogatili u ovom periodu. No, u usporedbi s njima, za Sisija se vjeruje da je relativno "čist" po tom pitanju.
Al-Sisi je 2006., kao i mnogi istaknuti egipatski oficiri, poslan u SAD na dodatno vojno obrazovanje. Pohađao je prestižni vojni koledž u Pennsylvaniji, no boravak u SAD-u na njega nije ostavio pozitivan dojam. Sukobio se s američkim oficirima koji su se vraćali iz Iraka i koji u to vrijeme nisu imali nimalo dobar utisak o Arapima. Jedan od profesora s Ratnog Koledža u SAD-u ispričao je kako su u to vrijeme često eskalirali izuzetno žučni argumenti između američkih vojnika i arapskih muslimana koji su pohađali koledž. Profesor Sherifa Zuhur ovako je opisao Sisija: "Al-Sisi je bio spreman za debatu, ali nije bio agresivan. Može ga se naljutiti, ali ima visoku razinu samokontrole i odlučivao bi ne odgovoriti kada neki drugi bi. Nije bio tih zato što je pasivan, nego zato što je promišljao, čekao, pratio situaciju".
Za vrijeme bivanja na koledžu napisao je akademski rad od 11 stranica pod nazivom "Demokracija na Bliskom Istoku". U njemu ističe: "Dok Amerikanci vjeruju u život, slobodu, potragu za srećom. Islamske kulture više vrednuju principe poštenja, pravde, jednakosti, ujedinjenja, samilosti. Amerikanci gledaju prema njihovim Očevima Utemeljiteljima za put, dok muslimani vrednuju uspomene na drevni kalifat. No, to ne znači da će se uvesti teokracija, već demokracija na islamskim osnovama" (kompletan njegov tekst možete pročitati na engleskom OVDJE).
"Znao je jako puno i ponosio se egipatskom i islamskom kulturom", rekao je Zuhur. Ovo je još jedan detalj koji otkriva kako sam Sisi ne bi imao ništa protiv Muslimanske Braće da su isti radili za interese Egipta, a ne svoje pan-nacionalne ekspanzije. Nadalje, njegov boravak u SAD-u nije ga pretjerano učinio "pro-američkim", što bi se znatno moglo odraziti na aktualni razvoj događaja u Egiptu. Najviše ga je razočarala kontinuirana potpora SAD za Morsija kada se transformirao od demokratskog predsjednika u autoritarnog vođu. Sisi je očekivao da će ga SAD "ukrotiti", upozoriti ga da kreće krivim putem, no to se nije dogodilo. Zato Sisi i ističe u intervjuu za WP: "Okrenuli ste leđa Egipćanima, to vam oni nikada neće zaboraviti".
Veliki problemi za SAD, jer izgleda da je Sisi zapravo ovime poručio - Egipat će od sada ići dalje svojim putem. Odmah su počele stizati milijarde iz bogatih zaljevskih monarhija kao što je Saudijska Arabija i UAE. Egiptu treba novac, to nije tajna. I činjenica je da su ogromni redovi za benzin naglo nestali nakon što su Rijad i Dubai objavili kako podržavaju rušenje Morsija i Muslimanske Braće. Sve to ne znači da je Sisi njihov čovjek, no novac zasigurno neće odbiti u ovoj situaciji.
Morsi je postavio Sisija kao vođu nove generacije egipatske vojske. Bio je duboko uvjeren da mu Sisi ne predstavlja nikakvu prijetnju, kao ni ostatak vojnog vrha, sve dok bude poštivao njihove ekonomske privilegije. No, krajem prošle godine Morsi kreće u opasne vode - počeo je preuzimati diktatorske ovlasti, proglašavajući se imunim na sve odluke suda. Uskoro izbijaju krvavi sukobi na ulicama. Sekularna opozicija već se bila pomirila s činjenicom da će morati još neko vrijeme živjeti pod Muslimanskom Braćom, no Morsi i MB uništili su sami sebe jer su htjeli ugrabiti apsolutnu vlast i to odmah. Dok izbijaju nemiri u zemlji, Sisi se sve više počinje udaljavati od Morsija, u javnosti počinje djelovati sve samostalnije, unatoč činjenici da se još uvijek očekuje od snaga sigurnosti da brane sve nepopularniji režim.
Tajni razgovori o mogućem rušenju Morsija sigurno su već tada započeli. Sisi pažljivo promatra situaciju, pušta Morsija da se uvuče što dublje u rupu iz koje više nema izlaza. Čeka trenutak, strpljivo, i trenutak je došao početkom prošlog mjeseca kada su milijuni ustali protiv Morsija - tada al-Sisi izlazi pod reflektore Egipta. Objavljuje kako se Morsija razrješava dužnosti, a u zemlji izbija nezapamćena euforija.
Malo tko zna tko je taj general koji im se upravo obraća, no Egipćani u njemu vide spasitelja. To neznanje o njemu optimistično ispunjavaju sami, pripisuju mu kvalitete koje bi željeli da ima, svoje nade i ideale pripisuju čovjeku o kojem zapravo znaju jako malo. Euforija buja iz dana u dan, a Sisi za mnoge postaje najveći heroj egipatskog naroda još od doba Nassera. "Arapski Orao", već je postao njegov neslužbeni nadimak. Ogromna očekivanja narod ima od njega, žele da ih oslobodi "lošeg eksperimenta" s Muslimanskom Braćom, žele da ih povede natrag u slavne dane kada Egipat nikome nije polagao račune. No, želje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, toga je svjestan i Sisi, no također je svjestan da mu narod vjeruje kao možda nikome do sada u zadnjih pola stoljeća.
To je razlog zbog kojeg je Sisi krenuo u opće razbijanje jedne od najutjecajnijih i najmoćnijih islamističkih organizacija u povijesti, Muslimanske Braće. On sam je konzervativac, vjernik i nacionalist, ali za njega MB ne predstavljaju ništa od navedenog, za njega su MB fašistička stranka koja se krije iza religije te koristi religiju na najgori mogući način. Još od prvog dana kada je Morsi srušen s vlasti SAD su u panici jer znaju da Sisi nije njihov čovjek, znaju da nad njime nemaju kontrolu. Svakodnevno ga upozoravaju da ne smije dirati MB, da mora s njima postići kompromis, dijalog, podjelu vlasti... Ta upozorenja i "savjeti", koji su zapravo prijetnje, Sisija sve više ljute i provociraju. Shvaća da Washington želi preko MB-a imati političku dominaciju nad Egiptom te ove srijede odlučuje potpuno se oglušiti na sve pritiske iz SAD-a. Protiv pristaša MB-a kreće se silom, ubijaju se stotine. Sisi je siguran da ovim potezom neće izgubiti potporu egipatskog naroda, štoviše, vjeruje kako upravo radi točno ono što egipatski narod od njega očekuje - političku i fizičku eliminaciju MB-a.
Mediji, razumljivo, nastoje ne prenositi slike koje prikazuju Egipćane kako slave nakon pokolja MB pristaša. Složiti ćemo se da su takve slike u najmanju ruku neukusne. No, i to je jedna od činjenica koju ne možemo tek tako izignorirati mada nam se ona učinila jako okrutnom. Sisi danas, nakon 3 dana sukoba, vjerojatno ima i znatno veću potporu u narodu, dok oni koji su ga prije tjedan dana slavili, sada ga već fanatično slave.
No, što će general Abdel Fattah Sisi značiti za povijest Egipta, to će se tek vidjeti. Mnogi mediji danas još uvijek i Nassera nazivaju "brutalnim diktatorom" jer se s pristašama Muslimanske Braće obračunao, istina, poprilično brutalno. Ali ako pitamo prosječnog Egipćanina što misli u Nasseru, odgovor će u većini slučajeva biti pozitivan. Egipćani ne žele da vojska ponovno zasjedne na vlast, to sigurno ne žele. Žele da vojska bude "dostupna" onda kada stvari krenu po zlu, onda kada se demokratski izabrani vođe počnu ponašati kao diktatori. To je "novi egipatski model" kojeg bi stanovnici Egipta voljeli imati. Vojska je sada odradila svoje. MB su poraženi, uskoro bi mogli biti i zakonom zabranjeni. Uskoro će narod tražiti da se vojska ponovno makne, da ukinu izvanredne zakone i daju demokraciji novu šansu. Hoće li to Sisi učiniti? Ako je dosljedan svojim riječima, trebao bi. Velika moć kvari mnoge ljude, mnogi brzo umisle da su polu-bogovi kada dođu u ovakvu situaciju. Sisi će morati kao prvo odagnati tu opasnu mentalnu zamku koja je mnoge inicijalno dobre lidere pretvorila u egoistične diktatore.
Predsjednik Abdel Fatah al-Sisi?
Ako zaista ima ambicije vladati državom, onda zapravo nema smisla da njegovim kritičarima dopusti priliku da ga se proziva za nedostatak legitimiteta. Potporu u narodu ima i svoje državničke ambicije može ostvariti na demokratskim i transparentnim izborima. U ovom trenutku njegova pobjeda je gotovo apsolutno zagarantirana. Naravno, "ako" Sisi uopće ima takve ambicije. Možda ih uopće nema, možda smatra kako je ovime on odradio svoj posao te kako mu je bolje paziti na situaciju iz pozadine, kao i do sada.
Velika je vjerojatnost da će se Egipat znatno promjeniti u nadolazećem periodu. Ako ovo zaista bude kraj Muslimanske Braće, promijeniti će se i regija. Vlasti u Rijadu su presretne takvim razvojem događaja, no možda prerano slave misleći kao su Muslimanska Braća jedina konkretna prijetnja njihovoj autoritarnoj vlasti. Zaboravljaju sitne detalje, a to bi ih moglo koštati svega, zaboravljaju kako Mubaraka i Ben Alija nisu srušili pristaše Muslimanske Braće, štoviše, nije ih bilo niti blizu u te zaista povijesne dane. Vladajuća dinastija Saud vara se ako misle da će mirno spavati dovijeka ako sa scene uklone njima opasne rivale.
A što se tiče odnosa između Rijada i Kaira, možda se malo i previše potencira ta nova "financijska alijansa". SAD su desetljećima punili džepove egipatske vojske pa im je Sisi ipak okrenuo leđa - a kada kažemo "Sisi", zapravo govorimo o cijelom egipatskom vojnom vrhu.
U zadnjih 5 dana dogodilo se mnogo, Egipat je krenuo jednim novim, za sada još uvijek nepoznatim, putem. Posljedice na regiju mogle bi se uskoro početi jako osjećati. Neke države, koje se prikažu kao saveznici, će svakako profitirati, dok će druge, koje i dalje brane MB, izgubiti utjecaj u Kairu. U najvećim problemima se nalazi SAD koji još uvijek ne znaju što napraviti po pitanju Egipta. Sisi im poručuje kako više nisu toliko bitni, a oni bi se sada - nakon pada MB-a - logično trebali prikloniti njemu, no ne mogu jer će se tada Obamu optužiti da je stao iza pokolja civila ove srijede. Jako kompleksna situacija za SAD, a i njihova "rabota" s "vojnom pomoći" mogla bi propasti ako Egipat zaključi da im je dosta njihovog željeza.
Promjene širokih razmjera
Američki vanjskopolitički interesi jako su ugroženi odlukama Obamine administracije koja bi mogla doživjeti potpuni poraz na prostoru Bliskog Istoka. Zanimljiv je i "stav" Rusije i Kine koji zapravo ni ne postoji - barem što se tiče izjava za javnost - glede ove situacije, dojam je kako Moksva i Peking samo budno prate i promatraju što će se dogoditi.
Obama je poprilično "zabrljao" sa svojim mandatima kada je riječ o vanjskoj politici. Srušio je Libiju koju sada više nitko ne može dovesti u red, potpuno izgubio kredibilitet u Siriji gdje stoji na istoj stranu kao i Al-Qaeda. No Egipat bi mogao biti najveći američki gubitak do sada. Počeli su gubiti Egipat već 2011. kada je srušen Mubarak, to su pokušali sanirati neprirodnom alijansom s MB-om, sada im i to propada, a Sisi - prema Christopheru Dickeyu koji je napravio njegovu prvu opsežnu biografiju - jednostavno više ne mari za to što SAD ima za reći.
Možda je još rano za ovakva promišljanja, no ovi događaji mogli bi u konačnici promijeniti ne samo Egipat i regiju, već i SAD. Jedna struja američke politike koju predvodi Republikanac-Libertarijanac Rand Paul (sin Rona Paula) i ljudi oko njega, zalaže se za potpuno povlačenje SAD s Bliskog Istoka. Da, rano je za takva promišljanja, no u konačnici jedino pravo rješenje za ovu napaćenu regiju biti će povlačenje američkih snaga. Taj dan možda nije tako blizu, no sa sigurnošću možemo reći kako se približava.
Ne tako davno Latinska Amerika poprilično je podsjećala na današnji Bliski Istok. Prevrati, državni udari, revolucije i kontra-revolucije. Izgledalo je kako nikada mir i stabilnost neće stići na južni američki kontinent. A danas? Danas je to možda i najmirnija regija izuzev Europe (mir u Europi neće još dugo potrajati ako se ovakva kriza nastavi, no to je već jedna sasvim druga tema). Povijest Latinske Amerike uči nas mnogočemu i pokazuje nam pravi put za Bliski Istok. Narodi Bliskog Istoka moraju kao prvo na vlast dovesti legitimno pro-narodno vodstvo koje će primarno vrednovati autonomiju na unutarnjem i vanjskom planu. Te vlasti apsolutno moraju biti ekonomsko socijalističkog karaktera jer svaki neoliberalizam - bio on sekularni ili religiozni - vodi državu dublje u ponor propasti i izrabljivanja.
Egipat ima ljude koji to mogu provesti u stvarnost, a Egipat će uvijek biti primjer kojeg će emulirati ostale arapske države, u to nema sumnje. Dolaskom pro-narodne ekonomski autonomne vlasti dolaziti će do sve većeg slabljenja imperijalističkih tendencija koje će se morati povlačiti sve dublje u svoje oaze, baš kao i u Latinskoj Americi gdje je jedino još Kolumbija ostala kao "pro-američki" bastion.
Nema nikakvog razloga da "latinskoamerički model" ne bi mogao postati stvarnost na prostoru Bliskog Istoka. I narode Latinske Amerike se prije nekoliko desetljeća ponižavalo, tvrdilo kako "nisu sposobni sami sobom vladati" i slične kolonijalističke laži. Tako se danas ostatak svijeta ponaša prema Arapima te je krajnje vrijeme da Arapi prokažu ovu propagandu.
Politički gledano, mlade generacije u Arapskom svijetu itekako su svjesne što se oko njih događa, velika većina odbacuje ekstremizam i spremni su na veliku borbu protiv svakog oblika ekstremizma. Njihova velika aktivnost u konačnici mora dovesti do pozitivnih promjena, mada na tom putu imali niz prepreka, od kojih su neke strašne kao što je rat u Siriji.
Američka dominacija slabiti će iz godine u godinu, a svako novo slabljenje otvarati će prostor za nove oblike vladavine koji neće uvijek biti pro-narodni. Muslimanska Braća tipičan su krik reakcija - 20. stoljeće nas je naučilo da se najgora reakcija i fašizam javljaju u trenucima kada je nešto pozitivno na dohvat ruke. Oni stižu kao zadnja kočnica, prepreka pred progresom. To se uvijek događalo, nakon svakog legitimnog ustanka naroda dolazi do dominacije reakcije koja želi prekinuti revolucionarni napredak. To se dogodilo i Egiptu s Muslimanskom Braćom. I baš kao i u svim drugim slučajevima, vladavina reakcija nije dugotrajna jer nema potporu naroda.
U godinama koje dolaze ključne uloge biti će one Rusije i Kine. Ove dvije nadolazeće sile moraju ostati pri svojim aktualnim stavovima, tj. svesti svoje "uplitanje" na međunarodnoj pozornosti na poštivanje međunarodnih zakona, sve drugo bilo bi strašno loše. Egipat svoju ključnu transformaciju prolazi u vremenu kada se može ekonomski osloniti na ove nadolazeće sile, kao i na cijeli BRICS. No, da ne bi bilo zabune, SAD nisu toliko slabi da bi pustili tek tako da Egipat otplovi nekim drugim vodama. Pošto vojne opcije u slučaju Egipta nisu prigodne, sada bi mogla uslijediti jedna velika utrka za kupnju utjecaja u novom Egiptu. Zaljevske monarhije već rade na tome, a možda će se uskoro toj strategiji pridružiti i SAD, pa i Rusija i Kina. Uz dobru politiku Egipat može tu situaciju iskoristiti za svoju korist.
U konačnici, ovo je još jedna velika promjena u Egiptu u jako kratkom roku. Egipćani se zasigurno nadaju kako bi napokon moglo doći vrijeme da malo odmore od svih ovih neizvjesnih situacija. Možda i dolazi vrijeme mira i stabilnosti za Egipat, ali morati će uložiti još napora kako bi to zaista i ostvarili. Njihovo dvostruko rušenje Mubaraka i Morsija je zavidan potez i dokaz njihove kolektivne svijesti koja je u svega dvije godine napredovala do te razine da mogu mijenjati vlastitu sudbinu. Danas je mnogima Egipat asocijacija za kaos, nerede i političku nestabilnost, no možda bi u skoroj budućnosti mogao postati nešto sasvim drugačije - sinonim ustrajnosti, borbe, otpora, "nikad ne odustaj" mentaliteta, ili drugim riječima - svega onoga što nama na Starom kontinentu kronično nedostaje.
