Исто така од Хрватски Војник :
--------------------------------------------------------------
[You must be registered and logged in to see this image.] Na međunarodnom planu su opsada i okupacija Vukovara izazvali oštre reakcije i poljuljali politički kredibilitet jugoslavenske strane te pridobili prve simpatije za hrvatsku stvar. Priznanje Hrvatske počelo je mjesec dana nakon okupacije Vukovara te je Hrvatska naposljetku 15. siječnja 1992. dobila međunarodno priznanje
Opsada Vukovara omogućila je Hrvatskoj tri mjeseca za formiranje oružanih snaga
Vukovar se našao u potpunom okruženju 1. listopada, nakon što je JNA zauzela obližnje selo Marince, smješteno na cestovnoj komunikaciji između Vukovara i Vinkovaca, preko kojeg je išao vitalno važan opskrbni pravac. Nakon presijecanja kopnene veze, vukovarski branitelji opskrbljivali su se naoružanjem i streljivom te sanitetskim materijalom na različite načine, uključujući i bacanje pomoći iz zrakoplova. No, bez cestovne veze s ostatkom Hrvatske, grad se nije mogao dugoročno održati.
Okupacija Vukovara
Tijekom opsade Vukovara, Hrvatska je 8. listopada raskinula državnopravne veze s Jugoslavijom i time de facto i de iure postala neovisna. Počevši od listopada 1991., nakon zauzimanja vojarni JNA u ostatku Hrvatske, Hrvatska vojska je naglo jačala te je u političkom vrhu donesena odluka o pokušaju deblokade grada. U noći 12. listopada iz smjera Nuštra (između Vukovara i Vinkovaca) pripadnici HV-a pokušali su proboj prstena oko Vukovara s vanjske strane. Unatoč početnom uspjehu operacije, napad je zaustavljen političkom odlukom, na intervenciju predstavnika Europske zajednice, kako bi se propustio konvoj s humanitarnom pomoći. JNA je iskoristila ulazak konvoja u grad da ojača vanjski obruč oko Vukovara i približi se unutrašnjoj crti obrane grada, poslije čega je i pokušaj nastavka proboja završio neuspjehom. No, nakon više pokušaja i pregovora, u grad je uspio ući humanitarni konvoj "Liječnici bez granica", te je njime evakuirano 114 ranjenika, dok ih je još više od 200 ostalo u vukovarskoj bolnici. Prema nekim procjenama tijekom borbi je na Vukovar bačeno 700 tisuća komada različitih topničkih i minobacačkih granata te zrakoplovnih bombi, što je dnevni ritam od osam do deset tisuća projektila.
Brojni su primjeri opsada u povijesti, od grada Jerihona, opisane u Starom zavjetu, do ruske opsade Groznog krajem XX. stoljeća. U suvremenom, mobilnom načinu ratovanja opsada urbanih sredina postala je relativno rijetka. U spomen na opsadu Vukovara, Hrvatski vojnik će u sljedećih nekoliko brojeva prikazati najvažnije primjere opsade gradova u oružanim sukobima vođenim nakon II. svjetskog rata
Nakon katastrofalnih gubitaka u ljudstvu i prekoračenih rokova postavljenih za zauzimanje grada, zapovjednik srpskih snaga u listopadu je postao general Života Panić. On je postigao bolju koordinaciju između različitih jedinica JNA i srpskih paravojnih formacija, te je naredio pojačanje topničkih i zračnih napada. JNA je do 3. studenoga uspjela zatvoriti sve prilaze gradu, a 14. studenoga počela je završni napad na grad. Nakon teških uličnih borbi JNA je uspjela presjeći obranu grada uzduž rijeke Vuke, te od Lušca prema Dunavu. Dijelovi grada koji su bili odsječeni kratko su se vrijeme nastavili braniti izdvojeno. Nakon što su branitelji dovedeni u bezizlaznu situaciju te suočeni s nestankom streljiva, 18. studenoga 1991. godine prestao je organiziran otpor napada. Iako su i sljedeći dan pojedine skupine pružale otpor, grad je u potpunosti bio pod nadzorom JNA i srpskih paravojnih snaga, čime je opsada Vukovara završila.
Posljedice bitke za Vukovar
Prije okupacije grada iz okruženja se u malim skupinama uspio izvući manji dio branitelja, dok je većina zarobljena i odvedena u srpske logore ili odmah ubijena. Hrvatska strana je tijekom borbi u gradu izgubila između 450 i 600 branitelja te još nekoliko stotina poginulih vojnika u širem području Vukovara. Broj poginulih i nestalih vukovarskih civila penje se na blizu četiri tisuće, oko pet tisuća ljudi je zarob- ljeno i odvedeno u srpske koncentracijske logore, a više tisuća građana
Vukovara prognano je iz grada. Neposredno nakon zauzimanja grada, JNA i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi izveli su masovnu egzekuciju oko 260 ranjenika iz vukovarske bolnice, što je ostao jedan od najtežih ratnih zločina u svim ratovima vođenim na području bivše Jugoslavije i suvremenim oružanim sukobima uopće. Beograd je u borbama kod Vukovara priznao gubitak 1103 pripadnika JNA, Teritorijalne obrane i dobrovoljačkih postrojbi, te 110 oklopnih vozila i dva borbena zrakoplova kod Vukovara, no u stranim vojnim krugovima procjenjuje se da srpski gubici prelaze brojku od šest tisuća poginulih, te se prema nekim procjenama penju i na deset tisuća. O razmjerima gubitaka srpske strane kod Vukovara govori i pogibija generala JNA Mladena Bratića, te oko 300 uništenih tenkova i oklopnih vozila.
Unatoč gubitku Vukovara, Hrvatska je dobila tri dragocjena mjeseca za podizanje oružanih snaga te je do kraja 1991. godine pod oružjem imala 200 tisuća vojnika organiziranih u 63 brigade. S tim snagama se Hrvatska uspješno branila na drugim pravcima napredovanja JNA, dok je u zapadnoj Slavoniji Hrvatska vojska izvela i prvu veliku ofenzivnu operaciju u kojoj je oslobođen velik dio teritorija. Paralelno s opsadom Vukovara, na krajnjem jugu Hrvatske bio je opkoljen i Dubrovnik oko kojega su bile angažirane manje jugoslavenske vojne snage i koji unatoč teškom granatiranju grada ipak nije pao u ruke JNA. Tijekom bitke za Vukovar, beogradski ratni stroj izgubio je dah potreban za nastavak rata te je neizravno uporna hrvatska obrana grada rezultirala potpisiva- njem tzv. Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992., kojim je završila prva faza rata u Hrvatskoj.
Vojni analitičari smatraju da je na strateškoj razini bitka za Vukovar, gledano s aspekta zapovjedništva JNA, bila pogrešno postavljena i vođena. Budući da je Vukovar krajnja istočna točka Hrvatske, u početku vukovarske opsade JNA je već nadzirala područja s kojih je mogla učinkovitije ugroziti obranu Hrvatske, pa i sam grad Zagreb. Zapovjedništvo JNA je također umjesto blokade i zaobilaženja grada, te nastavka ofenzive prema zapadu, izabralo opsadu i potpuno uništenje grada, iz čega se može zaključiti da je umjesto vojničke logike bila relevantna politička odluka. Na međunarodnom planu su opsada i okupacija Vukovara izazvali oštre reakcije i poljuljali politički kredibilitet jugoslavenske strane te pridobili prve simpatije za hrvatsku stvar. Prizna- nje Hrvatske počelo je mjesec dana nakon okupacije Vukovara te je Hrvatska naposljetku 15. siječnja 1992. dobila međunarodno priznanje.
