Русија - богатство, влијание и моќ

Лондон реши да ја обнови соработката со тајните служби на Русија

Експертите сметаат дека терористичкиот напад во Бостон ја поттикна Велика Британија да се откаже од политизирањето на соработката со руските тајни служби.

Русија и Велика Британија ќе ја обвинат соработката помеѓу тајните служби, изјави на 10 мај британскиот премиер Дејвид Камерон по средбата со претседателот на Русија Владимир Путин во Сочи. По сè изгледа, Велика Британија има намера да сврти нов лист во аферата поврзана со агентот Александар Литвиненко кој од Федералната служба за безбедност на Русија пребегна на страната на Велика Британија, а во 2006 година почина во Лондон како последица на труење со полониум.

По средбата со Путин, на која беа разгледани билатералните економски односи и ситуацијата поврзана со Сирија, Камерон на новинарите им изјави дека во текот на разговорот се зборувало и за безбедноста на Олимписките игри во Сочи.
„Затоа дене јас и претседателот Путин се договоривме за соработка помеѓу тајните служби на двете земји во сферата на безбедноста.“
Кремљ преку порт-паролот на Путин Дмитриј Песков нагласи: „Соработката помеѓу тајните служби беше прекината и замрзната на иницијатива на британската страна, но сега со задоволство можеме да констатираме подготвеност за соработка во интерес на одржување на безбедни и мирни игри во Сочи“.
Кога во 2006 Литвиненко (според британската верзија) беше отруен со радиоактивен полониум-210, Британија тоа му го препиша на поранешниот агент на руската тајна служба Андреј Луговој. Лондон бараше од Русија негова екстрадиција во Велика Британија, но Москва го одби тоа барање. Меѓусебното препукување доведе до тоа што актуелниот амбасадор на Велика Британија во Москва јавно да му посоветува на Кремљ да го промени уставот на Русија, според кој екстрадицијата е забранета.

Во текот на преговорите со Дмитриј Медведев во 2011 година во Москва, Камерон одби каков било компромис во тој поглед. „Факт е дека двете влади не се сложуваат во врска со ова прашање“, им рече тогаш британскиот премиер на новинарите. „И јас, никако, не се обидувам да го скријам тој факт.“
Сега, меѓутоа, ситуацијата се менува, и според околностите не станува збор само за безбедноста на Олимпијадата во Сочи.
Терористичкиот напад во Бостон, или поточно негрижливиот однос на тајните служби на САД кон предупредувањата на Москва за опасноста која се заканува од страна на браќата Царнаев, доби политичко значење во САД, а сега, по сè изгледа, и во Велика Британија.

По распаѓањето на СССР тајните служби на Русија и на САД воспоставија соработка, и таа стана особено активна по терористичките напади на 11 септември. Секако, американските колеги секогаш беа „малку надмени“ кога станува збор за информации што доаѓаат од Москва, истакнува Сергеј Шестаков, полковник на КГБ на СССР во резерва и претседател на „Вимпел“ – организација на ветераните на специјалните единици на органите за државна безбедност.
Ова го признава и „Вашингтон пост“ во уредничката статија. Според мислењето на редакцијата, ФБИ можело да процени дека Тамерлан Царнаев не претставува опасност, зашто „имало основа за скептичен однос кон предупредувањата од Русија поврзани со чеченските емигранти, бидејќи Москва многумина од нив ги третира како терористи, иако тие не се тоа“.

Непријатни прашања на Федералното истражно биро му поставуваат и претставниците на сенатот. Републиканскиот сенатор Линдзи Грем ја критикува пасивноста во сите правци што ја покажало ФБИ по терористичкиот напад.
„Би можело да се каже дека првата задача на ФБИ е да се запраша ‘Сме разговарале ли ние во околината на Бостон со некој што би можел да направи нешто вакво?’, вели Грем. „Зопто веднаш не се сетивте на името на постариот брат? А, кога ја добивте фотографијата, зошто не ја споредивте со снимката што веќе ја имате во својата база на податоци?“

Директорот на ФБИ Роберт Милер на 7 мај ја посети Москва, каде разговараше со руските колеги. Оваа посета ја обелодени американскиот амбасадор во Москва Мајкл Макфол на Фејсбук. Подоцна претставникот на ФБИ Мајкл Кортан за „Асошиејтед прес“ изјави дека Милер со раководството на руските тајни служби разговарал за истрагата поврзана со експлозијата за време на бостонскиот маратон.
Посетата е очигледно обелоденета со цел барем малку да се ублажат критиките упатени на адреса на Федералното истражно биро. Истата цела ја имаше и изјавата на американскиот државен секретар Џон Кери: „Многу ми е драго што нашите стручњаци работат заедно на истрагата поврзана со терористичкиот напад во Бостон. Многу сум им благодарен за тоа“, изјави тој на првиот ден од својата мајска посета на Москва.
Како што изјави главниот уредник на магазинот „Национална одбрана“ Игор Коротченко наспроти посетата на Камерон на Сочи, нема да биде чудно доколку и Велика Британија во моменталнава ситуација реши да ја обнови соработката со тајните служби на Русија. Понатамошната политизација на соработката во оваа сфера би можела и на Лондон да му нанесе политичка штета.


РУСКА РЕЧ

ВИДЕО: Лидерoт на ислaмистите во Кавказ, Доку Умаров, повика на напади врз ЗОИ во Сочи


Лидерот на исламистите во рускиот Северен Кавказ, Доку Умаров, денеска повика на напади против Зимските олимписки игри во Сочи во февруари следната година, пренесоа светските агенции.

Руските власти „сакаат да организираат Олимписки игри врз коските на многубројни муслимани, погребани под нашите земји крај Црно море. Ние треба да го спречиме тоа со сите средства“, кажува Умаров во видеозапис, објавен денеска на сајтот kavkazcenter.com, близок до исламистите.

https://youtu.be/b-CTw0yrjAQ


Исламистичкиот лидер објави дека наредбата да не се напаѓаат руски цели надвор од Северен Кавказ е повлечена.

Сочи се наоѓа на брегот на Црно море, во близина на Северен Кавказ. Автентичноста на записот засега не може да се потврди, и покрај тоа што видеоматеријалите со Умаров често пати се објавуваат на овој сајт.

http://a1on.mk/wordpress/archives/172838#.UdPf9llFGZs

Mega perspektive za arktičku mega regiju

Ruski Arktik je mega-regija koju u mnogim dijelovima tek treba kolonizirati. Iako na Arktiku živi više od 2 milijuna ruskih građana, u ovaj ekonomski zlatni rudnik Rusije potrebno je uložiti ogromna sredstva. Vlada Ruske Federacije još jednom je detaljno razmotrila razvojnu strategiju i najavila da će Rusija do kraja ove godine definitivno utvrditi svoje sjeverne granice.

Do kraja godine planira se precizno odrediti ruske granice Arktika, izjavio je ministar za regionalni razvoj Igor Sljunjajev na sjednici predsjedništva kolegija svojeg ministarstva. Rekao je da je prije svega potrebno osmisliti koncept razvoja Sjevera, a tek onda tražiti potrebna financijska sredstva. Stručnjaci ističu da glavna komponenta tog koncepta treba biti razvoj infrastrukture, prije svega prometne.
Indikativno, prvotno je u planu bilo održavanje sjednice kolegija na nekom od sjevernih ruskih teritorija, no ipak je odlučeno da se susret organizira u Moskvi i pritom uštedi vrijeme i novac za prijevoz. Kako je istaknuo ministar, arktičkoj zoni djelomično ili u potpunosti pripada 7 subjekata Ruske Federacije, ruski Arktik ima više od 2 milijuna stanovnika, osigurava oko 15% bruto domaćeg proizvoda, 80% ruskog plina, 95% platinastih metala, više od 85% nikala i kobalta, oko 60% bakra te znatan udio ruskih dijamanata. Kroz arktičku zonu prolazi Sjeverni morski put, jedna od najperspektivnijih prometnih arterija na svijetu. Unatoč svemu navedenom, ovu regiju nužno je razvijati i uložiti značajna sredstva u taj razvoj.
„S ciljem očuvanja i razvoja arktičke zone Ruske Federacije kao strateške baze naših resursa nužno je riješiti čitav niz zadataka, između ostaloga stvoriti uvjete za radnu migraciju u regiju i za ugodan život u ovom području, podići infrastrukturu cijele mega-regije na višu razinu, poduzeti mjere za stimulaciju rasta i diversifikacije ekonomije, omogućiti očuvanje ekosistema Arktika i povećati kvalitetu državne i općinske uprava u regijama arktičke zone“, rekao je Sljunjajev.

Zbog toga Ministarstvo za regionalni razvoj Rusije već priprema državni program socijalno-ekonomskog razvoja arktičke zone Ruske Federacije, a na programu će raditi novoosnovana Međuresorna radna grupa. Ministar smatra da se državni program može provesti pomoću investicijskog fonda o čijoj se sudbini upravo odlučuje, kao i federalni namjenski program razvoja arktičke zone čiji je pokretač Ministarstvo za regionalni razvoj. Federalni namjenski programi provode se u većini pravaca razvoja Arktika.
Ministar je istaknuo da razvoj Arktika treba krenuti od utvrđivanja njegovih granica kako bi se točno znalo u što se ulaže novac. Odgovarajući na pitanja novinara, najavio je da će granice biti jasno definirane do kraja godine.
Stručnjaci, međutim, ne vide potrebu za ponovnim povlačenjem granica. „Činilo mi se da je tu već sve jasno. Čak i ako nam pripadne neki dodatni teritorij, bit će to nešto vrlo malo. Glavni problem je promet“, kaže Leonid Grigorjev, šef katedre za svjetsku ekonomiju na Fakultetu svjetske ekonomije i politike Nacionalnog istraživačkog sveučilišta „Visoka škola ekonomije“ (VŠE).
I direktor centra „Svjetski ocean“ Aleksej Konovalov razmatra problem prometa u razvoju Arktika. Ističe da razvoj najviše može potaknuti infrastruktura. Ako se, prije svega, izgrade luke duž Sjevernog morskog puta, to će omogućiti da se vode sjevernih mora iskoriste kao nacionalna prometna magistrala.

Aleksandar Prilepin, zamjenik predsjednika predsjedništva neprofitnog partnerstva „Europsko-azijski centar za ekonomski i pravni razvoj“, kaže da problem prometa prije svega treba rješavati u istočnom dijelu Arktika. Uz to, u istom području sada treba razvijati i sirovinsku i proizvodnu komponentu. „Sada je potrebno više pažnje posvetiti razvoju istočnog dijela Arktika što se može realizirati pomoću posebnih investicijskih projekata ili opće koncepcije razvoja. Veoma je važno stvoriti energetsko-logističku platformu regije, modernizirati i povećati proizvodnu bazu, proširiti sirovinsku komponentu te poboljšati prometnu povezanost“, istaknuo je stručnjak.
Kako je objasnio Aleksandar Volkov, stručnjak za industrijalizaciju nalazišta nafte i plina na arktičkom štitu i glavni tehnički inspektor rada u Sindikatu radnika naftne i plinske industrije i građevine, u razvoju sjevernih područja sporedni troškovi veći su od glavnih. „Vrlo je lako napraviti naftnu bušotinu i postaviti toranj, no potrebno je daleko više vremena i novca za izgradnju prometnica do tog mjesta te infrastruktura potrebna za svakodnevni život“, kaže Volkov.
Što se tiče drugih zemalja, na sjednici kolegije rečeno je da će ruski dužnosnici uzeti u obzir iskustvo Kanade, Norveške i Švedske.

http://ruskivjesnik.com/economics/2013/07/08/mega_perspektive_za_arkticku_mega_regiju_20587.html

Gruzija mijenja svoju politiku prema Moskvi: vlada Bidzine Ivanishvilija uklanja miljenike zapada - bivši ministri obrane i unutarnjih poslova iza rešetaka

Na parlamentarnim izborima u Gruziji koji su se održali u listopadu prošle godine pobijedila je koalicija 'Gruzijski san - Demokratska Gruzija' Bidzine Ivanishvilija, a u kampanji je iznijela niz teških optužbi na račun vlade aktualnog predsjednika Mikhaila Saakashvilija kojem drugi mandat istječe krajem ove godine. 'Gruzijski san' je dobio apsolutnu podršku naroda isključivo zbog obećanja kako će 'iznova uspostaviti pravni poredak u zemlji', tj. da će kazniti bivše vladine dužnosnike za 'njihove zločine' ili kršenje 'zakonom određenih pravila ili pogreški' (definicija se mijenja ovisno o političkoj pripadnosti). Za one koji podržavaju premijera Ivanishvilia, a njih je u travnju ove godine bilo još uvijek visokih 75% (dok njegovu vladu podržava 60% Gruzijaca), Saakashvilijev režim je bio 'fašistički', a Saakashvilijevi pristaše tvrde kako su dužnosnici njegove vlade bili 'efikasni reformatori koji su zemlji željeli najbolje, ali nisu dovoljno nadzirali svoje podređene'.

Bivši ministri obrane i unutarnjih poslova iza rešetaka

Do danas su se iza rešetaka našli dvojica visokih dužnosnika vlade Mikhaila Saakashvilia. Riječ je o bivšem ministru obrane, Bachu Akhalaiajiu i njegovom kolegi iz resora unutarnjih poslova, Vanu Merabshviliju, koji je za vrijeme Saakashvilija smatran najmoćnijim ministrom u vladi i naprosto nedodirljivim. O ovoj dvojici ministara su još za vrijeme dok su bili na dužnosti kružile brojne glasine, od kojih su neke svakako bile izmišljene, ali su druge zato znale pokazati istinitima. Optuživalo ih se za masovna ubojstva, te za krađu milijardi dolara iz državne riznice.

Ivanishvili jednostavno nije sebi mogao dozvoliti luksuz da ih ostavi na slobodi, jer bi to značilo da sve ono što je o njima osobno izjavio bila puka predizborna propaganda. Bacho Akhalaia je uhićen odmah po primopredaji vlasti i preuzimanja vladinog kabineta od strane 'Gruzijskog sna', dok je svemoćni Vano Merabshvili još punih sedam mjeseci ostao na slobodi, što su mnogi protumačili za 'dogovoreni kompromis s vladom Ivanishvilija. Kasnije se ispostavilo da se kasnilo s uhićenjem zbog nedovoljno čvrstih dokaza koji bi mogli kompromitirati cijeli sudski proces.

Bacho Akhalaia je optužen za sustavno ponižavanje vojnika za vrijeme dok je obnašao dužnost ministra obrane. Protiv njega za sada nema nikakve teške optužbe 'za torturu' ili 'nezakonito prisvajanje državnih fondova u većem iznosu', kao što su mnogi očekivali. Osam mjeseci je prošlo i optužba je još uvijek ista: 'ponižavanje vojnika i časnika pripadnika gruzijskih oružanih snaga'.

Vano Merabishvili je uhićen krajem svibnja ove godine i optužen za razna kaznena djela koja se odnose na financijsko poslovanje, od korištenja državnih fondova za predizbornu kampanju, prekoračenje i zloupotrebu ovlasti u rastjerivanju oporbenih prosvjeda 26. svibnja 2011., kao i krivotvorenje dokaza u slučaju ubojstva Sandra Girgvliania (28) koji e pronađen mrtav u svom stanu u Tbilisiju 28. siječnja 2006.

Ubojstvo Girgvliania je najpoznatije, ali ujedno i najmisterioznije ubojstvo koje se dogodilo za vrijeme dok je parlamentarnu većinu imao "Ujedinjeni nacionalni pokret" predsjednika Saakahashvilija. Taj je zločin označio početak pada popularnosti vlade, a ubojstvo (namjerno ili slučajno) mladog bankara Girgvliania, koji je u restoranu vrijeđao visoke dužnosnike ministarstva unutarnjih poslova, još nije razjašnjeno. Bivšem ministru Merabishviliju će teško biti dokazati svoju nevinost, budući da je nedvojbeno dokazano kako je cijeli aparat ministarstva unutarnjih poslova, kojem je on bio na čelu, sudjelovao u krivotvorenju i uništavanju dokaza, a sve kako bi bilo kakve sumnje oslobodili isključivo dužnosnici samog ministarstva koji nisu mogli prijeći preko Girgvlianijevih uvreda.

Video-snimci u predizbornoj kampanji Ivanishvilija

Bidzina Ivanishvili i 'Gruzijski san' su (između ostalog) pobijedili na parlamentarnim izborima zahvaljujući brojnim video-snimkama koji su poslužili kao dokaz da se nad zatvorenicima u gruzijskim kaznionicama provodi tortura. To je, pored skandala s ubojstvom gruzijskog bankara, samo doprinijelo padu popularnosti Saakashvilijevog "Ujedinjenog nacionalnog pokreta" i bilo je pitanje vremena kada će skandal za skandalom dovesti do njegovog političkog poraza. Nova se vlada nije zaustavila i prije nekoliko tjedana je koristeći se novim video-materijalom pokrenula lavinu optužbi za otmicu, torturu, psihičko i seksualno nasilje, te ponižavanje, samo što se ovog puta torture nisu provodile u kaznionicama (što je također za svaku osudu), nego nad 'slobodnim' građanima u prostorijama policijskih postaja i sigurnosnih službi, prenosi Human Rights House.

Naravno da Saakhasvilijeva stranka negira vjerodostojnost snimaka, jer navodno 'potiču iz skladišta s oružjem na granici s Abhazijom koja su sagrađena zbog mogućeg sukoba s Rusijom, a ne iz policijskih postaja'. Da se ne radi o torturi, mogli bi reći kako je izgovor bivših vladinih dužnosnika smiješan, koji s 'pripremama za rat s Rusijom' ili 'mogućim ratom s Rusijom' žele skrenuti pozornost s kompromitirajućih video snimaka koji su, kako tvrde analitičari, najvjerojatnije pronađeni u arhivima ministarstva unutarnjih poslova u Tbilisiju.

U svakom slučaju, ništa ne mijenja na stvari ako se i sazna gdje su pronađeni snimci, bitno je jesu li oni vjerodostojni. Na snimke iz gruzijskih zatvora je javnost već skoro zaboravila, a novi govore kako su se torture nad građanima Gruzije vršila čak i u sjedištu 'Odijela za zaštitu ustavnog poretka'.

Zapad amnestira sustavne torture u Gruziji

Pretpostavimo da su se pojavili slični snimci iz kaznionica ili podruma sigurnosnih službi neke od zemalja koje nisu u milosti zapadnih medija što bi se dogodilo, no kada je u pitanju miljenik zapada, Mikahil Saakhasvili, 'ne radi se o ničemu tako strašnom'.

Glavni tajnik NATO saveza, Anders Fogh Rasmussen, za vrijeme posjete Tbilisiju je izjavio 'kako Gruzija ne smije zaboraviti gdje je bila 2003. i kakav je napredak ostvaren do 2012.', misleći pri tom na gubitak teritorija za vrijeme vladavine strane predsjednika Saakhasvilija i izgubljeni petodnevni rat s Rusijom 2008., gospodarsku krizu koja nije zaobišla ni Gruziju koja se čvrsto vezala za EU i SAD, izbjegavajući prirodne saveznike iz regije, itd. itd.

'Političari se ne sude po tom kako su došli na vlast, nego što iza sebe ostavljaju', izjavio je glavni tajnik NATO saveza Rasmussen, što je u suprotnosti s onim za što se NATO savez deklarativno zalaže, a to su 'slobodni izbori na kojima će narod svojom voljom će odlučiti tko će vladati zemljom'.

Kako god bilo, situacija je jasna: Saakashvilijev 'Ujedinjeni nacionalni pokret' je izgradio državu na močvari, kršio brojne zakone, no na kraju je ipak mirno predao vlast, što bi se moglo smatrati presedanom.

Budući da slučajevi torture i nasilja nisu dali 'dovoljan broj okrivljenih', Ivanishvilijeva vlada se počela zalagati za masovno procesuiranje financijskog kriminala. Među visokorangiranim dužnosnicima, sada oporbenog UNP-a, prvi se na udaru našao najmoćniji gradonačelnik u zemlji, prvi čovjek Tbilisija Gigi Ugulava. On je optužen da je u više navrata koristio proračunska sredstva za potrebe stranke, što i nije neka novost za tranzicijske zemlje u kojima je politički probitak na prvom mjestu.

Sudbina predsjednika Mikhaila Saakashvilija

Pitanje koje na koje nitko za sad nema odgovor glasi: 'Da li će nakon predsjedničkih izbora i Mikhail Saakhasvili završiti iza rešetaka?'. Državni odvjetnici daju sve od sebe kako bi se prikupilo dovoljno dokaza za takav ishod i to nimalo ne kriju. Ivanishviliju je jasno da se bez čvrstih dokaza ne smije upuštati u takvu avanturu, jer je zapad glede aktualnog predsjednika zauzeo sličan stav kao što je slučaj s Ukrajinom i bivšom premijerkom Julijom Timošenko. Bruxelles i State Department su zacrtali granicu: 'Misha se ne smije dirati'.

U studenom, nakon predsjedničkih izbora, biti će jasno da li će Ivanishvili biti odlučan i ići do kraja bez obzira na 'prijateljska upozorenja' sa zapada (što mnogi smatraju izuzetno opasnim potezom) ili će 'Gruzijski san' ostaviti zemlju u noćnoj mori. U slučaju da se odluči na takvo što, neizostavno će trebati podršku u regiji, a u krajnjoj liniji čak i Moskve, bez obzira na zategnute odnose zbog podrške koju Kremlj daje Abhaziji i Južnoj Osetiji. Ivanishvili je odmah po preuzimanju dužnosti premijera visokoj predstavnici EU, Catherine Ashton, rekao kako želi normalizirati odnose s Moskvom, a ne treba zaboraviti kako je Ivanishvili tijekom '90-ih radio u Rusiji, a od prije nekog vremena ima i rusko državljanstvo. U međunarodnoj zajednici ga drže pragmatičnim političarom i svi smatraju kako bi moglo bitno utjecati na odnose između Tbilisija i Moskve. Kako se bliže predsjednički izbori, odnosi između Ivanishvilija i Moskve su sve češća tema, što nije nikakvo čudo budući da je ruski predsjednik Vladimir Putin jasno dao do znanja da ne želi NATO savez na ruskim granicama, a sve ukazuje kako Gruzija mijenja svoju politiku prema Moskvi.

http://www.advance.hr/vijesti/gruzija-mijenja-svoju-politiku-prema-moskvi-vlada-bidzine-ivanishvilija-uklanja-miljenike-zapada-bivsi-ministri-obrane-i-unutarnjih-poslova-iza-resetaka/

Analiza: jugoistočna Europa od strane Bruxellesa i Washingtona prešutno prepuštena Moskvi i Pekingu

Početkom 2012. je nakon brojnih analiza i projekcija svima bilo jasno kako će ruski predsjednik Vladimir Putin biti na čelu Ruske Federacije sve do 2024. Budući da ruska oporba u suradnji sa zapadom nikako ne uspijeva dovesti u pitanje popularnost koju ruski predsjednik uživa u javnosti i koja mu jamči mjesto najmoćnijeg čovjeka u državi, Europska Unija i Sjedinjene Države su bile primorane prilagoditi se toj realnosti.

Zanimljiv je dokument kojega je 2012. u suradnji s Europskom komisijom objavila prof. Irina Bushigina s ruskog sveučilišta 'MGIMO University', a koji na 145 stranica do u najsitnije detalje analizira odnose između EU i Ruske Federacije, u prvom redu, ali i Moldavije, Bjelorusije i Ukrajine. Iako se mnogima čini kako su EU i Rusija u trajnom sukobu, ova je analiza izrađena kako bi se izradio akcijski plan za suradnju u budućem razdoblju u gotovo svim sektorima, od gospodarskog, demografskog , obrazovnog, kulturnog itd., kao i dva najvažnija: energetskog i vojno-sigurnosnog.

Osim ovog zajedničkog dokumenta koji daje odgovore na mnoga pitanja, ruski su eksperti izradili posebnu projekciju evolucije Europske Unije upravo do isteka vladavine predsjednika Putina, tj. do 2024. Došli su do zaključka kako će mjere štednje koje nameću Njemačka, Francuska i Velika Britanija dovesti do toga da će većina investicija biti usmjerena ka zemljama 'stare Europe' ili nekadašnjih članica EEZ. Jedan manji dio sredstava će se osigurati i za zemlje kao što su Poljska, Češka, Slovenija i Slovačka, dok će za zemlje na jugoistoku EU ostati samo obećanja. U tu skupinu spadaju Grčka, Bugarska, Mađarska.

Analizirajući novonastalu situaciju, Rusija je zajedno s Kinom izradila strategiju za jačanje njihove prisutnosti u jugoistočnoj Europi. Te dvije zemlje kroz gospodarske projekte namjeravaju stvoriti 'sanitarni kordon' prema zapadu, a njega bi činilo pet država s Balkana i jedna iz središnje Europe: Grčka, Makedonija, Srbija, Bugarska i na kraju Mađarska.

Suština ovog plana su ulaganja u razvoj gospodarstva navedenih zemalja, kako bi se one otprilike podigle na razinu koju su dosegle zemlje na zapadu. To u prvom redu misle postići kroz plinovod 'Južni tok' i 'Transjadranskim plinovodom', čime je Rusija izbacila iz igre projekt zapada 'Nabucco West', a tim zemljama ujedno osigurala povoljnije cijene plina.

Rusija osim gospodarskog utjecaja težište prebacuje na geostratešku prisutnost

I dok se iz odnosa EU i Rusije vidi kako je od obostrane koristi da se postigne kompromis (makar se nekada morala koristiti i sredstva 'ucjene', kao što je npr. 'plinski rat' koji je 2006. Njemačku prisilio da odustane od proširenja Europske Unije na Ukrajinu, Bjelorusiju, Gruziju i Moldaviju), to se nikako ne bi moglo reći za Sjedinjene Države koje su s 'proturaketnim štitom' i aktivnostima u zemljama koje graniče s Ruskom Federacijom proteklih godina dizale napetosti do usijanja. Moskva je svjesna kako taj 'tihi rat' ne smije izgubiti i kako mora urušiti kredibilitet političkog, gospodarskog i vojnog potencijala Washingtona i njegovih saveznika. Objave Wikileaksa, te ove Edwarda Snowdena, manevri ruske flote, obrana Sirije i na desetke tajnih operacija koje su i danas u tijeku, samo su dio ove globalne geopolitičke utakmice koju igraju Rusija, Kina i SAD.

Bivši zamjenik zapovjednika vojne zrakoplovne baze 'Otopeni' u Bukureštu i vojni analitičar, Valentin Vasilescu, u analizi za Réseau International je dao jasne odgovore na sva pitanja koja su opterećivala međunarodnu javnost, a koja se tiču odnosa snaga između ove tri super-sile. Vasilescu objašnjava kako je Washington nakon niza sukoba s Moskvom na kraju popustio i odustao od proturaketnog štita u istočnoj Europi, a svu svoju pozornost usmjerio na Daleki Istok i sve veću "opasnost" koja mu prijeti od strane Pekinga, kojega pod svaku cijenu želi blokirati.

"Ovaj veliki zaokret je doveo do toga da su Sjedinjene Države donijele odluku o stvaranju pomorsko-zračnog i kopnenog potencijala na zapadnom Pacifiku (United States Pacific Command USPACOM) s preko 500 000 ljudi. Većina tih trupa trenutno čini dio Središnjeg zapovjedništva (U.S. Central Command-USCENTCOM) koje je odgovorno za Bliski Istok i južnu Aziju. U proteklih deset godina je Središnje američko zapovjedništvo 70% svojih snaga koristilo za agresiju na Irak, Afganistan i za 'arapsko proljeće'. Budući da SAD rastuću prijetnju vide u Kini, vuku se potezi koji će oslabiti pritisak na Bliski Istok, a pojačati ga na regiju u kojoj Kina neupitno dominira: Daleki Istok i zapad Pacifika", piše Vasilescu.

Pitanje je da li su Sjedinjene Države predvidjele složenu situaciju u kojoj se trenutno nalaze, a koja je posljedica nezaustavljivog gospodarskog i vojnog rasta Narodne Republike Kine? Nema nikakve sumnje da jesu. Već ranije je Pentagon razradio plan za povlačenje većeg dijela snaga (ljudstva i tehnike) iz istočne i južne Europe. U 'pregovorima' s Moskvom (koji su s proturaketnim štitom u zemljama bivšeg Varšavskog pakta više ličili na igru živaca op.a.) su uspjeli dobiti jamstva kako sjever Europe i Gibraltar, koji su od ključne važnosti za obranu američkih interesa, neće biti predmetom pregovora.

SAD premještanjem proturaketnog štita na istočne obale Atlantika prepustila istočnu Europu ruskom utjecaju

Na summitu NATO saveza 2010. u Lisabonu su ponudu da na svom teritoriju postave dijelove američkog proturaketnog štita prihvatili Portugal i Španjolska i već 2012. je potpisan ugovor u raspoređivanju četiri američka razarača klase Arleigh Burke opremljenh sustavom Aegis u bazi 'Naval Station Rota' u Španjolskoj. Dva od četiri broda će neprestano ploviti Atlantikom duž portugalske obale. Potom je dogovoreno da će od 2013. španjolska ratna mornarica biti pojačana fregatom Alvaro de Bazan (F-100), također opremljenom naprednim protuzrakoplovnim sustavom Aegis, a jednu ili dvije bi trebao dobiti i Portugal.

Fregata "Alvaro de Bazan" je plod suradnje između vojne industrije Nizozemske, Njemačke i Španjolske, a te će zemlje uz Norvešku također rasporediti svoje fregate u Baltičkom moru, Sjevernom ledenom i Barentskovom moru, te na taj način proturaketnim štitom pokriti teritorij kojega štiti NATO savez.

Osim njih je tu i Francuska koja ima svoj zasebni proturaketni štit, a koja posjeduje ratni brod Monge (A601), posebno izgrađen i opremljen da slijedi putanje balističkih projektila lansiranih s francuskih podmornica, te da vrši monitoring ispaljivanja projektila Ariane.

Potpunim premještanjem cjelokupne američke proturaketne obrane ( tzv. 'proturaketnog štita') duž obale Atlantkog oceana, a kojoj od 2012. ne treba nijedna druga lokacija osim Portugala, Poljska i baltičke zemlje, kao i jugoistočna Europa se prepuštaju ruskom utjecaju.

Istočna Europa i Ruska Federacija

Rusija osim 'Južnog toka', 'Transjadranskog plinovoda', te ostalih gospodarskih projekata, pristankom Washingtona na premještanje proturaketnog štita na zapad Europske Unije ima u planu i jačanje geostrateške prisutnosti. Znakovito je potpisivanje sporazuma sa Srbijom koja je u travnju ove godine postala pridružena članica 'Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti' (Организация Договора о коллективной безопасности-ОДКБ) i to isključivo iz razloga jer je vlada u Beogradu u ustav dodala klauzulu kako 'Srbija ne može biti članicom nijednog vojnog saveza', čime je praktično dala do znanja kako se to odnosi na NATO savez. S druge stane je upitno i postavljanje američkih proturaketnih baterija Standard Missile-3 (SM-3), a koje su do 2015. trebale biti operativne u bazi 'Deveselu' u Rumunjskoj. Izgradnja te baze je od 2011. (kada je potpisan ugovor između Sjedinjenih Država i Rumunjske) bila neupitna sve do prije nekoliko mjeseci. Međutim, iz razgovora rumunjskog državnog tajnika za strateška pitanja, Bogdana Aurescua, i američkog državnog tajnika za obrambenu politiku, Franka Rosea, u svibnju ove godine u Bukureštu, moguće je pretpostaviti kako je došlo do odustajanja od strane SAD-a. Iako je Frank Rose izjavio 'kako je Kongres osigurao sredstva i da će se krenuti s izgradnjom baze', dodao je 'kako se sve strane moraju dodatno konzultirati s Rusijom koja s njima surađuje po pitanjima proturaketne obrane'.

Rumunjski vojni analitičar Valentin Vasilescu, koji je kao bivši visoki časnik u rumunjskom zrakoplovstvu vrlo dobro upućen u ono što se događa u njegovoj domovini, eksplicitno tvrdi 'kako sve govori da do izgradnje baze Deveselu nikada neće doći'.

Dio strategije Moskve je i ponovno okupljanje raspuštene sovjetske 'Mediteransku petu flotu' koja je bila operativna od 1967.-1992., a koja je od prije nekoliko mjeseci prisutna u Mediteranu. Prema riječima ruskog ministra obrane, Sergeya Shoigua, 'samo u slijedeće tri godine će Mediteranska flota, ali i se ostale koje čine rusku ratnu mornaricu, biti opremljena s pet puta više visokopreciznog i najmodernijeg naoružanja'.

Modernizacija ruske ratne mornarice bi trebala trajati do 2020., do kada je planirano da u odnosu na trenutnu situaciju pojača svoju borbenu moć za 30 puta. Najava modernizacije ruske mornarice, kao i cjelokupna reforma oružanih snaga Ruske Federacije, početkom ove godine je bila tema nekoliko tjedana za redom u svim svjetskim medijima.

'Modernizacija ratne mornarice je najveći prioritet za Rusiju i u tu svrhu ćemo do 2020. izdvojiti 657 milijardi dolara', izjavio je ruski predsjednik Vladimir Putin početkom ove godine.

Kineski prodor u Europsku Uniju i na Balkan

Osim Rusije je u istočnoj Europi u gospodarskom smislu svoju priliku vidjela i Kina koja nije gubila vrijeme i iz početka je odmah započela s ulaganjem u automobilsku industriju. Kineska tvrtka za proizvodnju automobila 'Great Wall Motor' otvorila je svoj prvi europski pogon za montažu upravo u Lovechu na sjeveru Bugarske. 'Great Wall Motor' proizvodi terenska vozila, furgone i mini-autobuse, a svima je zajedničko što ih pokreću Mitsubishievi motori i izvoze se na tržište EU. Kineska kompanija BYD.Co koja proizvodi električna vozila (autobuse, automobile, itd.) otvorila je tvornicu u Brezniku, 50 km zapadno od Sofije, a uskoro planira pokrenuti i proizvodnju visoko-brzinskih vlakova koji će povezivati Mađarsku, Srbiju, Bugarsku i Grčku.

Osim automobilske industrije i proizvodnje vlakova gospodarstva ovih zemalja se namjeravaju osnažiti velikim ulaganjima u modernizaciju prometne infrastrukture i to u svim sektorima: cestovnom i željezničkom, riječnom i zračnom.

U Srbiji su se Kinezi već pokazali uspješnima u izgradnji prometnica i mostova na Dunavu i modernizaciji zračnih luka. U Rumunjskoj, Nakon što je u Rumunjskoj direktor zračne luke Otopeni u Bukureštu odbio kinesku ponudu, prihvatili su je u Budimpešti, koja je postala centar za tehničko održavanje 1000 zrakoplova kompanije 'Air China', 'China Eastern Airlines' i 'China Southern Airlines', Riječ je o zrakoplovima koji polaze iz Kine i prelaze Atlantik ili idu za Afriku. S kineskim novcem je Mađarska izgradila i brzu cestu kojom se od remontnog centra dolazi do međunarodne zračne luke u Budimpešti.

U Srbiji su svi suglasni za izgradnju brzinske željezničke linije koja će povezivati Beograd i Budimpeštu, a kojom će vlakovi prometovati brzinom od preko 300 km/h. Također se krenulo s izgradnjom pojedinih dijelova autoputa koji će povezivati Beograd, Burgas, Sofiju, a od Sofije do Skopja u Makedoniji i Soluna u Grčkoj. Jedna dionica, Koridor 11, je već u izgradnji, kao i autoput Bar-Boljare na granici sa srbijom kojeg također gradi kineska tvrtka. Italija je pokušala "upozoriti" Srbiju na negativna iskustva koja su s kineskim kompanijama imale afričke zemlje, ali se službeni Beograd oglušio na 'prijateljska upozorenja', prenosi Poslovni Dnevnik.

Najveći od svih je svakako projekt koji je trenutno u završnoj fazi izrade studije izvodljivosti, a riječ je o plovnom kanalu koji bi povezivao Beograd sa lukom Solun u Grčkoj. Kanal bi polazio od Dunava i preko Morave i Vardara bi izbijao na Egejsko more.

Najveći od svih je svakako projekt koji je trenutno u završnoj fazi izrade studije izvodljivosti, a riječ je o plovnom kanalu koji bi povezivao Beograd sa lukom Solun u Grčkoj. "Kanal Beograd-Solun" bi polazio od Dunava i preko Morave i Vardara bi izbijao na Egejsko more. Dužina bi mu bila 1.200 kilometara i stajao bi oko 17 milijardi dolara, a za osam godina bi ga izgradila bi ga kineska državna cestovna tvrtka 'China Road and Bridge Corporation' (CRBC), ista ona koja je izgradila najveći most na svijetu, Qingdao Jiaozhou Bay, kojinima šet traka i dugačak je 42,5 km.

Mnogi su ovaj projekt ocijenili kao znanstvenu fantastiku i nemogućim za provedbu, no podsjetimo samo s kojom odlučnošću Kinezi pristupaju dogovorenom na primjeru plovnog novog kanala koće će kroz Nikaragvu spajati Atlantik i Pacifik. Sa svoje strane je Milan Bačević, srbijanski ministar rudarstva i prostornog planiranja, prije odlaska u Peking na pregovore izjavio: 'Izgradnja kanala Dunav-Morava-Vardar najveći je strateški projekt države i budući da smo ga obećali u predizbornoj kampanji, nećemo odustati'.

Kina je predložila da uz kanal Beograd-Solun moderniziraju poljoprivrednu proizvodnju i izgrade mrežu za navodnjavanje čime bi Srbiju, Makedoniju i dijelom Grčku pretvorila u žitnicu Europe koja bi imala sigurno tržište, a njime bi, naravno, kineski proizvodi bez imalo problema, zaobilazeći dosadašnju rutu preko Crnog Mora, dopremani u srce Europe.

Kako bi razumjeli važnost ovog projekta dovoljno je napomenuti kako su Rusija i Kina vrlo odlučno pristupili njegovu izvođenju jer je 2011. Turska izradila projekt 'Kanal Istanbul' kojim bi se preko Mrtvog mora Crno more povezivalo s Mediteranom. Turskim bi kanalom američki ratni brodovi mogli izbjeći restrikcije nametnute 'Konvencijom Montreaux' iz 1936. koja regulira prolaz ratnog brodovlja kroz Bospor i Dardaneli. Turska je po završetku studije prihvatljivosti i sa svim dovršenim ekološkim studijama utvrdila kako bi kanal bio dugačak oko 48 metara, širok 150 i dubok 25, ali je nakon najave Kine da će graditi kanal Beograd-Solun odlučila kako ga neće graditi jer bi bio potpuno beskoristan. Projekt 'Kanal Istanbul' je dakle doživio istu sudbinu kao što je bio slučaj s Rusijom i plinovodom 'Nabucco West'.

Rusko-kineska suradnja kao dio dugoročne strategije

Ni politika Ruske Federacije, a tako ni Narodne Republike Kine prema Europi (bolje rečeno prema jugoistočnoj periferiji EU i zemljama zapadnog Balkana koje još nisu njen dio) nisu dvije zasebne strategije nego su dio zajedničkog plana koji je dogovoren još 2001. kada su Jiang Zemin i Vladimir Putin u Moskvi potpisali Ugovor o dobrosusjedskim odnosima i prijateljskoj suradnji između Rusije i Kine (FCT).

Ugovor predviđa suradnju u svim strateški važnim sektorima gospodarstva, ali je naglasio i visoku razinu vojne suradnje, kao i pomoć Ruske Federacije Kini u rješavanju 'tajvanskog pitanja'. Tim je ugovorom posebno naglašeno zajedničko nastupanje Moskve i Pekinga prema gospodarskim silama koje su definirane kao njihovi najveći suparnici na globalnoj razini: Japanu, Europskoj Uniji i Sjedinjenim Američkim Državama.

U početnoj fazi je prioritet bio dostava ruske nafte kineskom gospodarstvu, te ruska pomoć Kinezima u moderniziranju zaostale kineske vojske. Ta je suradnja dovela do toga da je Japan, koji je 42 godine bio druga gospodarska sila na svijetu, 2010. po prvi put u povijesti ostvario lošije rezultate od Kine čiji je BDP premašio 5 878 milijardi dolara i ima konstanatan rast od cca 10% godišnje. Prvi zacrtani cilj je dakle postignut.

Drugi cilj saveza Rusija-Kina je Europska Unija i odluka da se ulože velika sredstva u gospodarstva zemalja na Starom Kontinentu. To je po njihovom mišljenju glavni preduvjet da si osiguraju prodor na ograničeno tržište EU i kako se čini nisu pogriješili u procjeni.

Strategiju za ostvarivanje zacrtanog cilja je razradila Kina i ona je u svom početku tražila neizravan pristup na europsko tržište. Za to su se pobrinule kineske naftne kompanije koje su sa sjevera Afrike energentima opskrbljivale zemlje na jugu i jugoistoku Europe. Među ti projektima je 'Transmediteranski plinovod' koji od Alžira preko Tunisa doprema plin na Siciliju, potom plinovod Maghreb-Europa (MEG) koji preko Maroka završava u Cordobi, te opskrbljuje Španjolsku i Portugal.

Kada je Kina predložila Madridu i Lisabonu da okupi veći dio dionica javnih investicija, ove su dvije zemlje odbile kinesku ponudu na savjet Francuske i Sjedinjenih Država. U kakvoj se danas situaciji nalaze i Španjolska i Portugal nećemo posebno napominjati, no odbijanje ponude na 'savjet' Francuska i SAD-a podsjeća na odluke hrvatske vlade koja se 'promišljala' pa izgubila 'Južni tok', potom uvela sankcije Siriji u isto vrijeme kada je INA u toj zemlji otkrila ležišta nafte koja bi našoj kompaniji u budućem razdoblju osigurala više desetaka milijardi dolara zarade, itd. Slučaj Portugala i Španjolske, ali i naš, govori kako su sile kao što su SAD i Francuska (u ovom slučaju) spremne dijeliti 'savjete', a za gotovo sigurne gubitke ne žele snositi nikakve posljedice.

Kinezi su uložili novac i zajedno s libijskom državnom tvrtkom NOC 2004. pustili u pogon plinovod Greenstream, koji je povezivao Libiju i Italiju. Nakon agresije NATO saveza i svrgavanja Muammara Gaddafija sve su se kineske tvrtke povukle iz Libije, a na njihovo mjesto su došle američke i francuske kompanije. Revolucije na sjeveru Afrike, tzv. 'arapska proljeća', te vojna kampanja u Maliju su, između ostalog, za cilj imale i sprečavanje kineskog prodora putem energenata na jug i jugoistok Europe, te je Kina bila prisiljena mijenjati strategiju takoreći 'u hodu'.

Niti Sjedinjene Države nisu sjedile skrštenih ruku i nama je dobro poznat njihov pristup našoj regiji po završetku Hladnog rata. Ne treba posebno spominjati njihovu ulogu u sukobima 90-ih i stvaranje 'saveznika' i 'neprijatelja', ovisno o okolnostima.

Što se tiče Grčke, ona je uništena na drugi način za kojega se pobrinuo MMF. SAD su na jugoistoku Europe primijenili strategiju spaljene zemlje i postavljali poslušničke vlade kako Kina i Rusija ne bi imale što ovdje tražiti.

Na drugoj strani su u republikama bivšeg Sovjetskog saveza pokrenuli niz obojenih revolucija, od kojih je svakako za Washington najuspješnija bila ona u Gruziji i Ukrajini, te izuzetno bliska suradnja s Azerbejžanom. Obojenim revolucijama i postavljanjem marionetskih vlada, kao i podrškom čečenskim separatistima u ratovima 1991.-1996. i 1999.-2005., SAD je pokušao stvoriti prepreku za isporuku ruskog plina EU. Kako je sve to završilo ne treba posebno napominjati. Čečenski separatistički pokret je ugušen u krvavom ratu. U Gruziji Saakhashvili završava drugi mandat ove godine, a već je izgubio parlamentarne izbore krajem 2012. U Ukrajini se Julija Timoshenko nalazi u zatvoru na izdržavanju višegodišnje zatvorske kazne.

U Srbiji, od koje su i krenule 'obojene revolucije', proces demokratizacije zemlje je prekinut ubojstvom premijera Zorana Đinđića. Nakon svega SAD 24. ožujka 2004. hitno prima Rumunjsku, Sloveniju i Bugarsku u NATO savez, a kasnije i Hrvatsku. Baze u Rumunjskoj i Bugarskoj, kao i baza Bondsteel na Kosovu su Washingtonu od izuzetne strateške važnosti jer od njih do Crnog Mora, preko Gruzije i Azerbjedžana, bez ikakvih problema dolaze do energentima bogatog Kaspijskog mora u srcu Azije.

Upravo stoga su 'Južni tok' i 'Transjadranski plinovod' najveća pobjeda Rusije u 'tihom ratu' sa zapadom. Izbacujući iz igre 'Nabucco West' je svima postalo jasno kako su Sjedinjene Države izgubile ovu utakmicu, a sve zahvaljujući upornosti Moskve i Gazproma koji ni u jednom trenutku nisu odustajali od 'Južnog toka'. Ruske napore je podržala i Kina, koja je s projektima koji su već zaživjeli, onima koji se grade ili su u pripremnoj fazi pokazala Bruxellesu i Washingtonu kako je itekako prisutna u jugoistočnoj Europi.

Da bi ironija bila veća, Sjedinjene Države nisu poražene od Rusije i Kine, nego od svog vlastitog ega i to stoga što je jedina alternativa ruskom plinu onaj iranski, a Washington zbog Izraela ne smije ni pomišljati na suradnju s 'teheranskim klericima koji su ugroza opstojnosti židovske države'.

Ovo svakako nije kraj priče i u budućnosti će sigurno biti još dinamičnih raspleta u kojima bi zemlje poput Mađarske, Bugarske i Grčke (koje iako su u NATO savezu ne vide ništa sporno u gospodarskoj suradnji s Moskvom i Pekingom), te Srbije i Makedonije mogLE od suradnje s Rusijom i Kinom izvući dugoročnu korist.

http://www.advance.hr/vijesti/analiza-jugoistocna-europa-od-strane-bruxellesa-i-washingtona-presutno-prepustena-moskvi-i-pekingu/

Smjena na vrhu: 5. ekonomija svijeta više nije Njemačka, na njeno mjesto stigla je Rusija

Rusija je preuzela mjesto Njemačke kao 5. najveće ekonomije svijeta prema paritetu kupovne moći (PPP), prema najnovijim podacima Svjetske Banke. Podsjetimo, 2005. godine Rusija se nalazila na 8. mjestu. Kao glavni razlog za napredak ističe se ruska nafta i ekonomija koja je fokusirana na izvoz.

Najveća svjetska ekonomska sila i dalje je SAD s 15,7 bilijuna USD prema paritetu kupovne moći, na drugom mjestu nalazi se Kina s 12,5 bilijuna, iza Kine dolazi Indija s 4,8 bilijuna, na četvrtom mjestu i dalje je Japan s 4,5 bilijuna USD. Rusija je skočila na 5. mjesto s 3,4 bilijuna, dok je Njemačka sada na šestom mjestu s 3,3 bilijuna USD.

Ruski predsjednik Vladimir Putin i premijer Dmitrij Medvjedev pohvalili su ovaj napredak, no ističu kako Rusija i dalje mora biti "financijski na oprezu". "Svjetska Banka je zaključila kako Rusija ima 5. ekonomiju svijeta. Prema ovom indikatoru, mi smo sada ispred Njemačke. No, još uvijek imamo brojne sektore na koje moramo obratiti posebnu pažnju", rekao je Putin za vrijeme ovotjedne posjete otoku Sahalin na Dalekom istoku, sjeverno od Japana, gdje ruska kompanija Rosneft upravo pokreće novu naftnu platformu "Orlan" na prostoru Ohotskog mora.

Prema procjenama Svjetske Banke iz lipnja, ruska ekonomija trebala bi ove godine rasti za 2,2% dok se u 2014-oj očekuje rast od 3%. Kasnije je došlo do revizije ovih brojki te je sada najavljen snažniji rast - 3,6% za 2013-u, dok se u 2014-oj može očekivati rast od 3,9%.

Izračun Svjetske Banke poprilično se razlikuje od MMF-ovog prema kojem se Rusija nalazi na 8. mjestu kada je riječ o najvećim svjetskim ekonomijama. Prema MMF-u, uz SAD, Kinu, Indiju i Japan, ispred Rusije su Njemačka, Francuska, Britanija i Brazil.

http://www.advance.hr/vijesti/smjena-na-vrhu-5-ekonomija-svijeta-vise-nije-njemacka-na-njeno-mjesto-stigla-je-rusija/

Русите ќе се оправат во моментот кога ќе си ја национализираат рубљата. До тогаш, ќе имаат големи тешкотии!